U mom oku more tiho spava, među stijenama djetinjstvo se budi, a pod suncem stara maslina još o ljubavi i životu sudi. Na kamenu su tragovi vremena, u kalama miris davnih ljeta. Svaka kuća jednu priču čuva, svaka staza uspomene šeta. Dalmacijo, u mom oku sjajiš kao zvijezda nad pučinom plavom. Gdje god pođem, u meni ostaješ, moja pjesmo, moja ljubavi prava. Kad zapuše bura preko žala, kad se more s nebom zagrli, čujem pjesmu što je mater pjevala dok je večer tonula u vali. Tu su moji snovi ostali, među borovima, morem i tišinom. Tu su ljudi koje srce pamti, tu se duša susreće s toplinom. I kad život drugim putem krene, kad daljine zamagle mi dane, jedno more uvijek živi u meni, jedna ljubav nikad ne prestane. Dalmacijo, dok mi srce kuca, tvoje ime u njemu će sjati. Jer se čovjek može svijetu dati, ali duša uvijek domu se vrati. A kad jednom utihnu koraci i kad vrijeme svoje mreže spleće, nek mi more posljednju pjesmu pjeva, nek me miris ružmarina sreće. Jer Dalmacija nije samo more, niti kamen, sunce, bijela jedra. Dalmacija je ljubav koja traje, jedna duša, beskrajna i vedra.