I ja sam bio među njima, Gospodine, među onima koji su te tražili, koji su dolazili izdaleka noseći u srcu neizgovorene molitve, skrivene boli i tihe nade da će se nešto promijeniti ako Ti se samo približe. Nisam imao mnogo riječi, nisam znao kako ti ispričati sve što se u meni događalo, ali sam osjećao da je dovoljno biti blizu tebe, da je dovoljno pružiti ruku i dotaknuti rub tvoje haljine. A ti si prolazio među nama, ne zaobilazeći ničiju patnju, ne okrećući pogled od suza, ne pitajući tko zaslužuje tvoju nježnost i tvoju ljubav. U svakome si prepoznao srce koje čezne za životom, dušu koja želi ponovno vjerovati, čovjeka koji je zaboravio koliko je dragocjen u tvojim očima. I kada sam ti se približio, shvatio sam, Gospodine, da nisam samo ja tražio tebe, nego si i Ti tražio mene, da si me već dugo čekao na svim mojim putovima, u svim mojim lutanjima, u svakom trenutku kada sam mislio da sam sam. Tvoj dodir nije bio glasan, nije uznemirio svijet oko mene, ali je u mojoj nutrini probudio nešto zaboravljeno, vratio toplinu mojim mislima i otvorio prozore srca prema svjetlosti novoga jutra. Sada znam zašto je mnoštvo željelo dotaknuti tebe. Jer iz tebe nije izlazila samo sila koja je liječila bolesna tijela, nego ljubav koja je vraćala dostojanstvo, nježnost koja je podizala klonule, mir koji je pronalazio put i do najskrivenijih ljudskih rana. Zato i danas pružam ruku, Gospodine, ne tražeći velika čudesa, nego tvoju blizinu u običnosti mojih dana. Dotakni moje misli da u njima bude više dobrote, dotakni moje riječi da nikoga ne povrijedim, dotakni moje ruke da znaju zagrliti, pomoći i oprostiti. A kada susretnem čovjeka koji u tišini nosi svoju bol, daj da u mojoj blizini osjeti nešto od tvoje blizine, da u mom pogledu prepozna tvoju nježnost, a u mojim rukama toplinu tvoje ljubavi.