O, zemljo crvena, pod toplim afričkim suncem, u tebi spavaju koraci predaka, u tebi je povijest ispisana kišom, znojem i molitvom. Svaka je tvoja brazda jedna ljudska sudbina, jedna tiha priča o životu, radu, ljubavi i nadi. Kad vjetar podigne tvoju prašinu, kao da prošlost ponovno progovara, kao da se bude glasovi onih koji su te prije nas ljubili, obrađivali i svojim suzama natapali. Od tebe su niknuli zidovi domova, kuće od zemlje, jednostavne i tople, skromna utočišta ljudske ljubavi. Pod njihovim krovovima majke su pjevale uspavanke, očevi pripovijedali priče dugih večeri, a djeca učila prve riječi, prve molitve i prve korake. U tim skromnim domovima, Bog je najbliži, tih i nevidljiv, prisutan u komadu kruha, u majčinu zagrljaju i u rukama sklopljenima na večernju molitvu. Kad kiša padne na tvoje suho lice, zamirišeš kao probuđena uspomena. Svaka kap što u tebe prodire postaje obećanje novoga života, a svaka mlada biljka koja iz tebe nikne govori o Božjoj dobroti koja nikada ne prestaje darivati. I tada mi se čini da i sama zemlja moli, da zahvaljuje Stvoritelju za vodu, za sunce, za sjeme i za čovjeka kojemu je povjerena. O, crvena zemljo moje Adjarre, ne mjeri se tvoje bogatstvo zlatom niti veličinom tvojih kuća. Tvoje je blago u ljudskim srcima, u rukama koje te obrađuju i vole, u osmijesima djece, u strpljivosti majki, u umornim očima očeva koji se predvečer vraćaju svojim domovima. Tvoje je bogatstvo u jednostavnosti koja zna zahvaljivati i onda kada ima malo, u vjeri koja ne prestaje moliti i u nadi koja se, poput mladoga izdanka, uvijek iznova podiže iz zemlje. Dok te promatram, često pomislim kako ćemo se svi jednoga dana vratiti zemlji, ostavljajući za sobom samo ono što smo istinski ljubili i dobro koje smo drugima učinili. Zato me tvoja crvena prašina ne podsjeća samo na prolaznost života nego i na njegovu svetost, na čudesnu blizinu Boga koji iz malenoga i neznatnoga stvara nešto veliko i lijepo. Ponekad, dok sunce polako zalazi nad palmama, a večernji vjetar prolazi između kuća i uskih putova, učini mi se da čitava Adjarra postaje jedna velika, tiha molitva – zemlja šuti, djeca se vraćaju svojim domovima, izdaleka se čuju glasovi i pjesma, a moje srce zahvaljuje Gospodinu što mi je dopustio upoznati i zavoljeti ovaj komadić njegove zemlje. Jer ti, moja Adjarro, nisi samo mjesto na kojemu sam hodao – ti si dio moga srca, dio moje molitve, dio one tihe ljubavi koju čovjek ne zna uvijek objasniti riječima. Naučila si me da je sreća često skrivena u malim stvarima, da se Božja prisutnost može prepoznati u jednostavnom susretu, u dječjem osmijehu, u pruženoj ruci i u srcu koje se zna darovati. I kada jednom daleko odem, ponijet ću tvoju boju u mislima, tvoj miris poslije kiše, tvoju prašinu na svojim sandalama i tvoje ljude u svojim molitvama. A ako me jednoga dana sjećanje ponovno povede tvojim crvenim putovima, poželjet ću samo zastati, sagnuti se, dotaknuti tvoju zemlju i tiho reći: Hvala ti, Gospodine, za ovu zemlju, za njezine ljude, za svu ljubav koju sam ovdje primio i za svaki trag dobrote koji si mi dopustio ostaviti. Blagoslovi moju Adjarrru, njezinu djecu, njezine majke i očeve. Neka na njezinim putovima nikada ne ponestane nade, a u njezinim domovima ljubavi i mira. Jer Afrika je uspomena koja živi, molitva koja traje i ljubav koja nikada ne prestaje.