Crna i lijepa, moja Afriko, zemljo sunca, prašine i neba. U tvojim očima svjetlost se skriva, a u tvome srcu toliko ljubavi treba. Bosonoga djeca trče kroz jutro. Njihov smijeh je pjesma koja ne poznaje kraj. I kada sunce dotakne savanu, kao da Bog tiho govori: ”Ovo je moj raj.” Crna i lijepa, moja Afriko, Bog te nije zaboravio. U svakoj suzi i u svakom osmijehu On je svoje srce ostavio. Kad tvoje pjesme dotaknu nebo, kao da se tisuće srdaca sjedine u jedno i jednim glasom zazovu Isusa. Pod tvojim velikim nebom molitve rastu. Iz malih sela dižu se prema Njemu. Nema mnogo riječi, nema mnogo toga što bi svijet smatrao bogatstvom, ali ima vjere koja se ne da uzeti. Kad bubanj zazove večer na molitvu i kada se ruke prema nebu podignu, vjerujem da Krist prolazi tvojim putem. Prolazi prašnjavim stazama, ulazi u siromašne domove i grli one koje drugi ne primijete. Možda nemaš mnogo, moja Afriko, ali znaš podijeliti kruh. Možda su ti ruke prazne, ali srce ti je puno. I dok pjevaš usred siromaštva, kao da govoriš svima nama da nije bogat onaj koji mnogo ima, nego onaj koji još zna ljubiti. Zato te gledam i učim od tebe. Učim da se može pjevati i kada život nije lagan. Da se može zahvaljivati i kada nema svega. Da se može podignuti ruke prema nebu i vjerovati da Bog nije daleko. Crna i lijepa, moja Afriko, neka te čuva Kristov zagrljaj. I neka jednom sva tvoja djeca, pod istim nebom, zapjevaju: Isuse, Ti si naša nada. Ti si naša pjesma. Ti si naš dom.