”Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.” U tim Isusovim riječima nema prijekora nego ima puno nježnosti. Isus vidi Martu koja radi, poslužuje, priprema i želi da sve bude kako treba. Vidi njezine vrijedne ruke, ali još više vidi njezino umorno srce. Zato je dvaput zaziva imenom: ”Marta, Marta!” Kao da joj govori: Zastani malo. Pogledaj me. Ja sam ovdje. Marta je blizu Isusu, ali njezine su misli na stotinu drugih mjesta. Brine se što još treba učiniti, što nije dovršeno i hoće li sve biti dobro. Upravo se to često događa i nama. Toliko se bavimo životom da ponekad zaboravimo živjeti. Toliko se brinemo za sutra da nam promakne današnji dan. Toliko želimo sve držati u svojim rukama da zaboravimo svoje brige staviti u Božje ruke. Isus ne govori Marti da je njezino služenje nevažno. Ne govori joj da prestane raditi. On je poziva da ne izgubi sebe u svemu što radi. Jer čovjek može činiti mnogo dobra, pomagati drugima, brinuti se za obitelj i izvršavati svoje dužnosti, a ipak u sebi biti nemiran i iscrpljen. Zato Isus kaže: ”Jedno je potrebno.” To jedno jest ostati uz njega. Dopustiti sebi trenutak tišine u kojem ne moramo ništa dokazivati, popravljati ni rješavati. Sjesti, poput Marije, do Isusovih nogu i jednostavno biti s njim. Ne moramo sve nositi sami. Ne moramo sve razumjeti. Ne moramo sve stići. Kada Isusa stavimo na prvo mjesto, naše brige možda neće odmah nestati. Posao će ostati, obveze će nas čekati, a život će i dalje donositi neizvjesnosti. Ali nešto će se promijeniti u nama – brige više neće gospodariti našim srcem. Možda upravo danas Isus i nas zaziva kao Martu. Možda izgovara naše ime i govori: ”Zašto se toliko uznemiruješ? Zašto misliš da sve ovisi o tebi? Dođi. Budi malo sa mnom.” Ponekad nam nije potrebno još više snage da bismo sve stigli, potrebno nam je mjesto na kojem ćemo odložiti ono što nas pritišće. A to mjesto je kraj Isusovih nogu. Jer među svim onim što mislimo da moramo učiniti postoji jedno što ne smijemo izgubiti: njegovu blizinu.