Postoje dani kada nam se čini da je Bog sasvim blizu - srce je mirno, život nas raduje, zahvalnost lako pronalazi riječi i gotovo spontano možemo reći: ”Blizu si mi, Gospodine moj.” Lako je prepoznati njegovu blizinu kada jutro donosi novu nadu, kada imamo nekoga tko nam pruža ruku i kada osjećamo da naš život ima smisla. Ali postoje i drukčiji dani. Dođu trenuci u kojima ne znamo kamo poći, kada tražimo svjetlo, a put se pred nama gubi. Molimo, a odgovora kao da nema. I onda možemo pomisliti da se Bog udaljio. Možda nam je, međutim, upravo tada najbliže. On nije blizu samo onda kada ga osjećamo, On ostaje uz nas i u našoj tišini. Ne mora uvijek ukloniti ono što nas boli, ali može ostati s nama dok kroz to prolazimo. Ne mora odmah pokazati cijeli put. Ponekad nam daje samo dovoljno svjetla za sljedeći korak. Njegovu blizinu često susrećemo i sasvim jednostavnim situacijama: u čovjeku koji ostane kraj nas, u ruci koja primi našu ruku, u riječi koja vrati nadu, u oproštenju koje pomiri i u tišini u kojoj više ne moramo ništa objašnjavati. Nisu nam uvijek potrebna velika čuda da bismo znali da je Bog tu. Ponekad je dovoljno zastati i dopustiti srcu da čuje ono što nam Gospodin toliko puta govori kroz Sveto pismo: ”Ne boj se. Ja sam s tobom.” Vjera nije sigurnost da ćemo uvijek razumjeti što nam se događa. Vjera je pouzdanje da ni onda kada ne razumijemo nismo sami. I kada je dan vedar, i kada se nad nama spusti tama, možemo tiho ponoviti: Blizu si mi, Gospodine moj. Možda Te ne vidim, možda Te ne osjećam, ali vjerujem da si ovdje. I to mi je dovoljno za još jedan korak.