Ponekad je dovoljno samo zastati i pogledati svoj život drugim očima. Koliko toga imamo, a više ni ne primjećujemo. Koliko je toga postalo tako obično da smo zaboravili da je zapravo sve dar: još nas jutro budi, još imamo koga voljeti. Još možemo nekome reći: ”Oprosti.” Još možemo nekoga zagrliti. Još imamo vrijeme da nešto promijenimo, da budemo bolji ljudi. A ipak, tako lako gledamo što nam fali, što je moglo bolje biti. Tražimo nešto više, nešto dalje, kao da je sreća uvijek negdje drugdje. I koliko puta kažemo: ”Teško meni, teško nama”, a ne vidimo koliko blagoslova tiho živi pod našim krovovima. Možda će nam jednom nedostajati upravo ono što danas nazivamo običnim: nečiji glas, zajednički stol, poznato lice, običan susret. Zato je dobro podsjetiti svoje srce: nije sreća imati sve. Sreća je znati što već imaš! A mi imamo Krista. Imamo nadu. Imamo nekoga tko ostaje i onda kada nije sve po našem. Zato danas nećemo reći: ”Teško nama.” Reći ćemo: Blago nama. Blago nama što još možemo voljeti. Blago nama što se još možemo nadati. Blago nama što imamo Tebe, Gospodine.