U Djelima apostolskim (Dj 5,41) zabilježeno je nešto gotovo paradoksalno: učenici odlaze radosni jer su bili dostojni podnijeti pogrde za njegovo ime. Ta rečenica ne zvuči prirodno našem iskustvu. Čovjek se spontano brani od poniženja, zatvara se pred odbacivanjem. A ipak, ovdje se događa upravo suprotno. Ono što bi trebalo slomiti, postaje znak pripadnosti. Nisu to uvijek veliki progoni ni dramatične situacije. Ponekad su to male, gotovo neprimjetne poruge, nesporazumi, osjećaj da ne pripadaš logici svijeta u kojem živiš, da stojiš usred svijeta, a ipak nisi od njega. Kao da razumiješ pravila igre, ali ih ne možeš prihvatiti kao svoje. Kao da sve funkcionira, ali tebi nešto u toj logici izmiče, ili joj se opire. U Ivanovu evanđelju Isus izgovara rečenicu koja odzvanja kroz stoljeća: ”Vi niste od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta” (Iv 17,16). U rano jutro, dok se sunce tek probijalo kroz uske ulice Jeruzalema, Petar i Ivan hodali su polako, umorni. Nisu govorili mnogo. Grad se već budio, trgovci su otvarali svoje štandove, ljudi su ih pogledavali, neki ravnodušno, neki s podsmijehom. Jedan mladić, naslonjen na kameni zid, dobacio im je nešto podrugljivo. Drugi su se nasmijali. Petar je na trenutak zastao. Nije se okrenuo. Samo je spustio pogled, kao da sluša nešto dublje od tih riječi. Ivan koji je hodao uz njega, osjetio je da nisu sami. Nakon nekoliko koraka, Petar kaže, ne podižući glas: ”Znaš, nekada bih na ovo odgovorio. Ne bih šutio.” Ivan ga je pogledao, blago se nasmiješio i rekao: ”A sada?” ”A sada”, kaže Petar, ”sada kao da me te riječi više ne pogađaju na isti način. Kao da ne pripadaju meni.” I nastavili su hodati. Negdje iza njih još se čuo smijeh, ali već slabiji. U jednom trenutku Petar se okrenuo prema Ivanu i rekao mu: ”On je to isto slušao.” Ivan mu nije odgovorio. Nije bilo potrebe. Znali su da je to bio Učitelj. Prošli su kroz gradska vrata i nastavili putem. Petar je duboko udahnuo i, gotovo iznenađeno, tiho rekao: ”Čudno je… ali radujem se.” Ivan ga je sada pogledao ozbiljnije. ”Zbog čega?” ”Zato što sada znam da smo na njegovu putu”, odgovori Petar. I nisu više ništa rekli. Nastavili su hodati, noseći u sebi nešto što nije moglo stati u riječi. Iza njih su ostajale poruge, a pred njima put koji im nije obećavao lakoću, ali im je donosio mir koji im nitko neće moći oduzeti.