Život doista piše romane, ali ne onako kako ih mi zamišljamo. U našim romanima tražimo logiku radnje, jasan zaplet i rasplet, likove koji napreduju prema nekom smislu. A u stvarnosti se čini da su poglavlja života isprekidana, da se stranice ponekad zgužvaju, da se rečenice prekidaju usred misli. Ipak, kad se osvrnemo unatrag, vidimo da ništa nije bilo slučajno. Kao da je neka ruka, tiha i nenametljiva, vodila priču. Isus je rekao Petru: ”Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, drugi će te opasivati i voditi kamo ne želiš” (Iv 21,18). To je rečenica koja zvuči kao nagovještaj teškog poglavlja, a i tragičnog kraja. Ipak, u toj rečenici skriva se duboka istina o romanu našega života. U mladosti mislimo da smo autori. Kasnije shvaćamo da smo likovi u većoj priči. François Mauriac u djelu Život Isusov piše da ”Bog ne piše našu sudbinu protiv nas, nego s nama”. Ta rečenica daje mir. Život nije slijepi niz događaja. Mi donosimo odluke, ali nismo sami u njihovu donošenju. Čak i kad pogriješimo, i kad poglavlja ispunimo slabostima, Bog nastavlja pisati s nama naš roman. On zna uvesti novi zaplet, otvoriti neočekivani obrat… Povijest nam to potvrđuje. Koliko je puta čovjek mislio da je sve izgubljeno, a upravo tada započinje novo razdoblje. Sveti Augustin u Ispovijestima opisuje vlastiti život kao rasutu priču koja se tek u susretu s Bogom počela slagati u cjelinu. On nije izbrisao prethodna poglavlja, nego ih je pročitao drugačijim očima. Život piše romane i kroz susrete. Netko tko nam je došao sasvim slučajno postane presudan lik. Netko tko je kratko ostao, ostavi trag za cijeli život. Često tek godinama kasnije razumijemo zašto je određeni događaj bio potreban. Romano Guardini je govorio da smisao ne stoji na početku, nego na kraju puta. Tek s distance vidimo strukturu. Možda je najveća ljepota toga romana u tome što završetak nije zatvaranje, nego otvaranje. Kršćanska nada govori da posljednja stranica nije kraj priče, nego početak njezina punog značenja. Zato, kad kažemo da život piše romane, možda bismo trebali dodati: piše ih polako, strpljivo, kroz radosti i rane, kroz uspone i tišine. Ponekad ne razumijemo zaplet. Ali život uvijek ide dalje.