Vrijeme se ne vraća i propušteno se ne može ponoviti. Ono što je prošlo, prošlo je. Nema više povratka u istu točku, to je istina koju svi osjećamo u kostima: vrijeme ide samo naprijed, a život se ne da premotati. Ipak, sv. Franjo Saleški u svojim Uvodima u pobožan život govori iznenađujuće slobodno upravo na tom mjestu gdje mi često dižemo ruke. On ne poriče nepovratnost prošlih odluka, ali kaže nešto dublje: Bog nije vezan uz naše jučer na način na koji smo mi vezani. Ono što se ne može promijeniti u događajima, može se preobraziti u smislu. Svetac piše da nas Bog ne susreće u idealnoj verziji našega života, nego u stvarnoj, često zbrkanoj i nedovršenoj, i da se svetost ne sastoji u savršenim izborima nego u stalnom povratku srca Bogu u sadašnjem trenutku. Ne možemo ponovno izabrati isto s drukčijim ishodom, ali možemo izabrati drukčiji odnos prema onome što je bilo. Za Franju Saleškoga, milost ne briše prošlost, nego je strpljivo obrađuje, kao što vrtlar ne čupa biljku jer je rasla krivo, nego je podupire da od sada raste ravnije. U tom smislu, svaka sadašnjost postaje nova točka slobode. Ne točka ponavljanja, nego točka ozdravljenja. To je duboko evanđeoska logika koja podsjeća na Isusove riječi da se kraljevstvo Božje događa ”sada”, danas, u ovom trenutku, a ne u zamišljenoj verziji života kakav je mogao biti. Ima tu jedna duhovna zamka: žaljenje koje nas paralizira. Razlikuje plodnu žalost koja rađa poniznošću od one koja nas zatvara u krug samosažaljenja. Prva nas vraća Bogu, druga nas vrti oko sebe. I događa se paradoks: iako se vrijeme ne vraća, čovjek se uvijek može vratiti smislu, a Bog, koji vidi cijelu priču odjednom, sposoban je i od naših promašaja isplesti put koji vodi dalje. Istina da se neke posljedice nose cijeli život, ali nijedna posljedica nema zadnju riječ nad čovjekom koji se usuđuje danas živjeti vjernije nego jučer. U tom ”danas” skriva se sloboda koja ne poništava prošlost, ali joj oduzima vlast nad srcem. Isus nikada ne vraća ljude na staro, nego ih šalje naprijed: ”Idi i od sada više nemoj griješiti” (Iv 8,11). Život doista ne daje iste prilike: ono što je propušteno ostaje dio naše povijesti i ne može se jednostavno ponovno otvoriti kao da se ništa nije dogodilo. Ali život zato nudi nove početke, da se živi drukčije s onim što je ostalo. Novi početak je možda i jedina prava prilika koju život stalno iznova daje: da u ovom trenutku budemo istinitiji, hrabriji i slobodniji nego što smo bili jučer. I to je dovoljno.