Sudbina ili Providnost? To je jedno od onih pitanja koje čovjek ne postavlja samo razumom, nego cijelim svojim životom, jer iza njega stoji iskustvo radosti, ali i rana koje ne zna objasniti. Ako pitamo događa li se sve s razlogom u smislu neke unaprijed iscrtane sudbine, kao da je sve već zapisano i mi samo odrađujemo ono što mora biti, tada je odgovor ne. Takva slika svijeta bio gušila slobodu. Čovjek tada više ne bi bio netko tko bira, nego netko tko samo izvršava. A ipak. Søren Kierkegaard je napisao da se život može razumjeti samo unatrag, ali se mora živjeti unaprijed. To znači da dok prolazimo kroz događaje, često ne vidimo smisao. Tek kasnije, kad pogledamo unazad, počinjemo naslućivati povezanost, kao niti koje su se u međuvremenu utkale u našu priču. U kršćanskoj perspektivi, ne govori se o sudbini kao slijepoj sili, nego o Providnosti. Providnost ne briše našu slobodu, nego djeluje unutar nje. Sveti Pavao kaže: ”Onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro” (Rim 8,28). Ne kaže da je sve dobro, nego da se i ono teško može preobraziti u nešto što nosi smisao. Tu dolazimo do važne razlike: nije sve što se događa unaprijed određeno, ali sve može biti uključeno u put koji ima smisla. S druge strane, postoje iskustva koja djeluju gotovo ”sudbinski”: susreti koji mijenjaju život, trenuci koji se čine kao da su nas čekali. No, i tu se može reći da se smisao ne nalazi samo u tome što se dogodilo, nego u tome kako smo odgovorili. Život nije strogo unaprijed napisana priča, ali nije ni niz besmislenih slučajnosti.