Skloni smo živjeti zarobljeni u onome što vidimo – gledamo sadašnje okolnosti, vlastite uspjehe i neuspjehe, rane koje nosimo, riječi koje su nam izgovorene i odluke koje smo donijeli. Često povjerujemo da je ono što jest ujedno i sve što može biti. I tako nastaje obeshrabrenje – počinjemo vjerovati da se ljudi ne mogu mijenjati, da su naši odnosi nepovratno narušeni, da su pogreške jače od novih početaka i da je prošlost odredila budućnost. Evanđelje razbija takav način razmišljanja. Isus nikada nije gledao samo ono što je bilo ispred njegovim očima. U svakom je čovjeku vidio više od njegove sadašnjosti. Za Njega grešnik nije bio samo grešnik, nego čovjek kojemu je oproštenje sposobnost otvoriti novi život. Bolesnik nije bio samo bolest, slijepac nije bio samo sljepoća. On je uvijek gledao mogućnost koju je Božja milost sposobna ostvariti. Živio je usmjeren prema ”glazbi koje još nema” – prema životu koji se tek rađao u srcu čovjeka. I nama je potrebna takva promjena pogleda, jer često sebe promatramo samo kroz svoje slabosti. Toliko puta drugima ne dopuštamo da budu drukčiji nego što su bili jučer, toliko puta molimo Boga, a istodobno u sebi nosimo uvjerenje da se ništa neće promijeniti. Vjera počinje ondje gdje prestajemo slušati samo ono što jest. Ona vjeruje i u ono što Bog tek želi učiniti. Ona vjeruje da neuspjeh nije posljednja riječ, da rana nije konačni identitet, i da svaki čovjek nosi mogućnost novoga početka. Možda danas ne vidimo izlaz iz svoje situacije. Možda nam se čini da je sve već napisano i da više nema mjesta iznenađenju. Ali Bog ne piše život samo prema onome što danas vidimo, već stvara ono što naše oči još ne mogu prepoznati. Zato ne ostanimo zarobljeni u ”glazbi koja je ovdje”. Ne dopustimo da sadašnjost postane granica naše nade. Učimo osluškivati ono što Bog priprema.