Ponekad nam se čini da se život drži samo na našoj budnosti, na nekoj tjeskobnoj napetosti koja nas tjera da sve nadgledamo. No, u tom unutarnjem naprezanju krije se paradoks: što se više trudimo sve držati pod kontrolom, to se više udaljavamo od onoga što želimo – od povjerenja, od mira, od sigurnosti koja ne proizlazi iz našega nadzora nego iz Božje blizine. Isus kaže u Evanđelju: ”A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?” (Mt 6,27). To je pitanje koje nas razotkriva, jer nas podsjeća da je mnogo toga što pokušavamo držati u rukama zapravo izvan našega dosega. U jednoj od svojih meditacija, francuski pisac Christian Bobin zapisao je da je ”bezbrižnost plod povjerenja koje se ne rađa u glavi nego u dubini duše”. Kada se oslonimo samo na vlastitu snagu, tada nam život postaje teret; kad se otvorimo povjerenju, život prestaje biti projekt i postaje odnos. Pozvani smo pustiti taj unutarnji pritisak ne zato što bismo time odustali od odgovornosti, nego zato što ćemo na takav način dopustiti da odgovornost ne bude izvor straha nego plod ljubavi. Tada se u nama događa nešto vrlo važno: vraća se mir, život se više ne raspada, polako se sve slaže na svoje mjesto i dobiva svoje pravo značenje. Isus kaže: ”Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14,27). To nije mir koji sami sebi gradimo, nego dar od Boga. Kada pokušavamo sve držati pod kontrolom, zapravo čuvamo sebe od iznenađenja milosti; a milost nikada ne dolazi u planiranom ritmu. To je dinamika Abrahamova poziva, koji napušta sigurnost poznatog i kreće prema zemlji koju ne poznaje, noseći samo Božju riječ kao jedino jamstvo (Post 12). Kada se odričemo kontrole i oslanjamo se na Božju sigurnost, tada se događa ono što se u evanđelju uvijek iznova pojavljuje: riječ koja dolazi u pravi čas, snaga koja se rađa unutar slabosti, povjerenje koje nadvladava strah.