Ljudi koji žive od obećanja hodaju ovom stvarnošću na poseban način. Njihov život izvana često izgleda obično, ponekad čak i neuspješno, jer se mjeri kriterijima koji traže vidljive rezultate, ostvarene planove i zaokružene priče. A oni žive s nečim što još nije dovršeno. Njihova sigurnost nije u onome što drže u rukama, nego u onome što nose u srcu. Oni ne žive od posjeda, nego od povjerenja. Njihov pogled je vezan uz vjernost Boga koji je govorio i koji neće povući svoju riječ. Poslanica Hebrejima kaže za njih da su ”izdaleka vidjeli i pozdravili obećanje” (Heb 11,13). To znači da su pristali živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova, bez konačnih potvrda. Takav život traži zrelost. Čovjek koji živi od obećanja mora se pomiriti s time da neće sve razumjeti, niti će sve dočekati. Mora prihvatiti da smisao njegova života nije uvijek u ishodu, nego u smjeru. On ide putem koji nije do kraja rasvijetljen, ali je dovoljan jedan korak svjetla da se nastavi hodati. U tom smislu, obećanje ne skraćuje put, nego ga čini mogućim. U kršćanskom iskustvu, to je i način kako se gleda na Krista. Nisu svi dočekali njegovo rođenje, niti su svi vidjeli uskrsnuće, ali svi koji žive od obećanja već su dionici iste nade. Isus sam to potvrđuje kada kaže: ”Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). To nije utješna nagrada za one koji su zakinuti, nego priznanje da je takva vjera već duboko uronjena u stvarnost Kraljevstva. Ljudi koji žive od obećanja nose u sebi slobodu. Ne moraju sve imati sada, jer znaju kome pripada budućnost. Njihov život često ostaje otvorena rečenica, ali u Božjim očima upravo je ta otvorenost prostor u kojem On može dovršiti ono što je započeo. Nijedan život koji je proživljen u vjeri nije nedovršen, čak i kada izgleda kao da se priča prekinula prerano. Obećanje je jače od vremena, a vjernost jača od smrti. José Tolentino Mendonça u knjizi Elogio della sete govori kako je ”Bog prisutan ne kao rješenje, nego kao žeđ koja nas drži živima”. To je možda jedna od najljepših suvremenih formulacija života bez garancija. Ne gasiti žeđ brzim odgovorima. Kad se sve to sabere, postaje jasno da živjeti bez garancija, bez zatvorenih krugova i bez konačnih potvrda nije romantična ideja, nego ozbiljna duhovna disciplina. To je život koji su živjeli Abraham, proroci, Marija ali i mislioci 20. stoljeća koji su prošli ratove, lomove i ”šutnju” Boga. I svi oni, svaki svojim riječima, svjedoče isto: da vjera ne postaje slabija kad ostane bez potvrda, nego dublja. Jer tada prestaje biti oslonjena na rezultate, a počinje biti oslonjena na Boga.