Isusu dolazi žena slomljena zbog svoje kćeri. Najprije Isus šuti. Zatim govori o tome da je poslan Izraelu. A kada mu se ona pokloni i kaže: ”Gospodine, pomozi mi!”, dolazi: ”Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” Teško je to čuti kao nježnu rečenicu. Možemo objasniti povijesni kontekst, značenje riječi psići, odnos Židova i pogana – i sve to pomaže. Ali ipak ostaje određena nelagoda. I možda Matej želi da je osjetimo. Jer ova žena susreće Isusa koji joj u tom trenutku nije lako razumljiv. A upravo takvog Isusa poznaje i vjernik. Postoje trenuci kada ne razumijemo zašto Bog nešto dopušta, zašto šuti, zašto ne odgovara onako kako smo očekivali. Tada nije teško vjerovati u Boga kojega razumijemo. Ali je teško ostati uz Boga kojega u tom trenutku ne razumijemo. Kanaanka čini upravo to. Ne razumije. Ne dobiva odmah ono što želi. Ne čuje riječi koje bi željela čuti. Ali ostaje. Možda zato njezina vjera Isusa toliko zadivljuje: ”Ženo, velika je vjera tvoja!” Ne velika zato što nikada nije naišla na prepreku, nego zato što je prešla preko prepreke čak i kada je prepreka izgledao sam Isus. To je vrlo snažna, gotovo uznemirujuća misao: Ponekad na putu prema Bogu najveća kušnja nije svijet, nisu drugi ljudi, nego sam način na koji nam se Bog u tom trenutku čini. A ona kaže: Svejedno ne odlazim. Matej govori o demonskom mučenju. Žena kaže da joj je kći ”teško opsjednuta” (Mt 15,22). Ali za nas bi mogli proširiti sliku. Čovjek može biti zahvaćen nečim slićnim ”ospjednuću”, što mu počne oduzimati slobodu, mir, odnose, budućnost. Ne moramo svaku takvu situaciju nazivati djelovanjem Sotone. I tada ova žena postaje vrlo suvremena. Dolazi majka jer joj je dijete ”upalo u nešto”. A roditelji dobro znaju koliko strašno može zvučati to jednostavno: ”Moje dijete je upalo u probleme.” Upalo je u loše društvo. U drogu. U alkohol. U kockanje. U dugove. U kriminal. U rastavu. U neki virtualni svijet iz kojega više gotovo ne izlazi. U ponašanje koje ga polako uništava. I roditelj gleda svoje dijete i govori: ”To više nije ono dijete koje poznajem.” Tu izraz ”opsjednutost” postaje snažan i bez toga da ga odmah demoniziramo. Postoje stvari koje čovjek u početku uzima, a onda one počnu uzimati njega. U početku misli: Mogu prestati kad hoću. A poslije otkriva: Više ne mogu. I još je nešto važno: kći ne dolazi Isusu. Majka dolazi za nju. Kći ne može. Možda ne želi. Možda ni ne vidi što joj se događa. Ali majka vidi, želi i dolazi. Zato njezin vapaj ”Gospodine, pomozi mi!” dobiva još veću dubinu. Ona vidi probleme svoje kćeri ali ih sama ne može riješiti. Ne može živjeti umjesto nje, ne može je silom izvući iz svega u što je upala. Ostaje joj ono što roditeljima ponekad jedino ostane: doći pred Boga umjesto svoga djeteta. Ovo evanđelje je priča o nemoći roditelja koji voli. Najteže je gledati kako netko koga voliš propada, a ti ga ne možeš spasiti. Kanaanka upravo iz te nemoći dolazi Isusu. I zato njezino uporno: ”Gospodine, pomozi mi!” nije samo molitva jedne žene prije dvije tisuće godina. To je vapaj tolikih majki i očeva i danas.