Evanđelje vrlo jasno pokazuje da Marija ne posjeduje potpunu mapu budućnosti. Luka više puta bilježi da ona ”pohranjivaše sve u svome srcu” (Lk 2,19.51). To nije rečenica o nekome tko sve razumije, nego o nekome tko prihvaća da će razumijevanje dolaziti postupno. Marija ne zna da će njezin Sin biti odbijen, neshvaćen, razapet; ne zna kako će se Božje obećanje lomiti kroz patnju. Njezino ”da” ne počiva na viziji uspjeha, nego na povjerenju u Boga koji vodi povijest, čak i onda kad put postane taman. Zato je važno reći: Marija nije bila svjesna da će postati ”važna figura” u povijesnom smislu, kako mi danas to vidimo. Ona nije djelovala s idejom da će promijeniti svijet. Njezina važnost nije proizašla iz ambicije, nego iz raspoloživosti. Promjena svijeta nije bila njezin projekt, nego posljedica njezina pristanka. U tome je Marija bliža našem iskustvu nego što se često misli. I mi rijetko znamo kakav će domet imati naše odluke, naša vjernost u malim stvarima, naša otvorenost Bogu u svakodnevici. Kao i ona, pozvani smo hoditi bez potpunog uvida, ali s povjerenjem da Bog može iz našeg ”da” učiniti više nego što možemo predvidjeti. I upravo tu, u toj poniznoj nesigurnosti, započinje istinska promjena svijeta. Njezina otvorenost ne proizlazi iz naivnosti, nego iz duboke nutarnje sigurnosti da se život ne čuva tako da se sve kontrolira, nego tako da se dopusti Bogu da vodi. Ona ne postavlja uvjete, ne traži jamstva, ne osigurava se unaprijed protiv neizvjesnosti, nego ulazi u odnos koji je veći od nje same, svjesna da će taj odnos tražiti cijelu njezinu osobu. To je vjera koja ne traži najprije objašnjenje, nego se oslanja na povjerenje. U takvoj raspoloživosti srce ostaje otvoreno i tada Bog ne ostaje ideja ili daleka sila, nego postaje prisutnost koja preobražava svakodnevicu. Dani prije Božića nisu vrijeme velikih objašnjenja, nego tihog pristanka.