U evanđelju o slijepcu iz Jerihona (Lk 18,35–43), isprepliću se ljudska nemoć i Božja blizina – tjeskoba koja viče, svijet koji šuti, i Bog koji staje. Isus je na putu, okružen mnoštvom, obvezama, i imao je, ljudski gledano, opravdanje da produži dalje. Pa ipak – jedan glas bio je dovoljan da stane. Ne savršen glas, ne dotjerana molitva, nego vapaj, vapaj ranjenog čovjeka. Vapaj Bartimeja koji sjedi uz put, na rubu grada, na rubu života. Glas čovjeka ”na margini”, ne samo zbog sljepoće, nego i zbog načina na koji ga drugi vide. Često je tako i s nama: naša unutarnja sljepoća, naši strahovi i neizrečene čežnje guraju nas prema rubu, gdje se borimo da preživimo. I baš tu, na rubu, događa se rješenje. Božje srce je vezano uz naše potrebe. Naš glas, čak i kad mislimo da je slab, nesiguran ili nevažan, Njega pokreće. Naš vapaj, čak i kad ga drugi ne čuju ili ga nastoje utišati, za Isusa je poput svjetionika koji pokazuje gdje treba stati. Nema takvog trenutka u našem životu, nema takve sjene, nema takvog umora u kojem bi On rekao: ”Nemam vremena.” Bog ne poznaje žurbu kad je riječ o nama. Za Njega mi nismo brojevi, nego priča, rana, nada i pitanje. On će zbog nas uvijek stati. Stat će da nas čuje, i da nas pita: ”Što hoćeš da ti učinim?” Stat će jer je naš život za Njega predragocjen, čak i onda kad nama samima nije. Kad god nam se čini da smo u mraku, da nas drugi ne primjećuju, i kad više nemamo snage, sjetimo se Jerihona – Bog je stao i riješio nerješivo.