Predanost nema rok trajanja jer ne počiva na prolaznom osjećaju, nego na odluci srca. Ono što je utemeljeno samo na trenutnom zanosu lako se potroši, kao vatra koja brzo plane, ali se jednako brzo i ugasi. Predanost, međutim, raste iznutra, iz vjernosti koja traje i onda kada nestanu osjećaji, kada dođu umor, sumnja ili svakodnevna težina života. Biblija često pokazuje da Bog gleda upravo tu postojanost čovjeka. U knjizi Otkrivenja stoji: ”Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života” (Otk 2,10). Nije rečeno budi vjeran neko vrijeme, nego do kraja. Predanost se ne prepoznaje u trenutku oduševljenja, nego u sposobnosti da čovjek ostane vjeran i onda kada put postane težak, tih ili običan. U tome je i logika evanđelja. Isus kaže: ”Tko ustraje do svršetka, bit će spašen” (Mt 24,13). Vjernost se živi u svakodnevnim malim odlukama koje se ponavljaju danima, i godinama. To je vraćanje istom putu, istoj ljubavi, istom poslanju. Antoine de Saint-Exupéry u djelu Mali princ piše: ”Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio”. Pripitomiti znači dopustiti da se dva života međusobno dotaknu i postanu važni jedno drugome. Lisica u Malom princu objašnjava da pripitomljavanje stvara jedinstvenost. Kada nekoga upoznaš, kada mu pokloniš vrijeme, pažnju i srce, on više nije samo jedan među mnogima, on postaje netko tko nosi dio tvoje vlastite priče. Rečenica iz Malog princa je podsjetnik na duboku istinu života - svaki odnos koji nastaje iz povjerenja i blizine stvara vezu koja nadilazi trenutak. Ono što smo dotaknuli srcem ne može postati nevažno. Kada čovjek nešto prihvati kao svoje poslanje, kada nekoga zavoli ili kada Bogu kaže svoje ”da”, tada to postaje put koji se ne mjeri kalendarom. U tome je ljepota života. Vrijeme može promijeniti lice čovjeka, može izbrisati tragove mladosti, može promijeniti okolnosti i odnose, otvarati nove putove, susrete i rastanke, ali ono što je jednom izraslo iz istinske predanosti ne nestaje. Najvažnije stvari u životu su one kojima smo ostali vjerni.