Jedna od najljepših istina naše vjere je da se Bog ne umara od čovjeka. Mi često posustajemo i izgubimo strpljenje, razočaramo se u druge i u same sebe – ali Bog nikada. Njegova ljubav je strpljiva i postojana – kad padnemo, On nas podiže; kad odlutamo, On nas traži; kad se udaljimo, On nas čeka, a kad smo uz Njega, uživa u našem prijateljstvu. Ljudi s kojima hodamo imaju svoje križeve: bolesti, tugu, samoću, neizvjesnost, osjećaje ostavljenosti ili neshvaćenosti. I premda njihove rane ne možemo ukloniti, možemo im darovati ono što je jednako ljekovito – naše vrijeme, našu blizinu i pažnju. Baš kao i Isus koji je znao stati i poslušati ljude. On je pronalazio snage i volje da im pokaže da su mu važni. To nas ohrabruje pogotovo u trenucima kada osjećamo da smo na rubu, kada nemamo snage ili smo potrošili Božje strpljenje. ”Zar može žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Iz 49,15) Isus nije Bog na romobilu koji bezglavo juri mimo ljudi, On se zaustavlja i gledao ih u oči. Sjetimo se susreta sa Samarijankom kod zdenca (Iv 4) – On joj nije odmah ponudio rješenje, nego je najprije slušao njezinu priču, pitanja i zbunjenost. Ili Zakeja (Lk 19) – dovoljno je bilo da mu se Isus obrati i kaže da želi biti njegov gost, i njegovo je srce već bilo promijenjeno. Ponekad najdublje iscjeljenje dolazi od toga da se zaustavimo i poslušamo druge. Čovjek ozdravlja kad osjeti da je primijećen i prihvaćen. I najmanji znak pažnje postaje svjetlo u nečijoj tami. To je produžetak Isusovog polaganja ruku – dodir koji liječi srcem.