Kada razmišljamo o ”Gornjoj sobi”, najčešće nam na pamet padaju dva važna evanđeoska trenutka: Posljednja večera i ukazanja uskrslog Isusa učenicima, koji su – kako piše evanđelist Ivan – bili zatvorili vrata zbog straha od Židova (Iv 20,19). Zatvorena vrata Gornje sobe postaju snažna slika za unutarnja stanja apostola: strah, nesigurnost, tjeskobu, sram, zbunjenost. Iako su poznavali Isusa, i iako su čuli svjedočanstva o uskrsnuću, još nisu imali hrabrosti otvoriti se svijetu. Njihov svijet bio je zaključan – i izvana i iznutra. I kroz takva, zatvorena vrata, dolazi Isus. Ne kuca. Ne traži da mu ih otvore. On ulazi i donosi mir! Strah i zatvorena vrata ne zaustavljaju Isusa. On prolazi kroz naše strahove, kroz naše nesavršenosti i naše zaključane duše. Mir koji daje nije nagrada za hrabre, nego dar za one koji drhte. Gornja soba postaje tako škola Duha Svetoga. Tamo, u strahu, učenici uče čekati, primati i vjerovati. Kasnije, na Pedesetnicu, ta ista soba postat će početna točka ”Crkve otvorenih vrata”, srca i života.