Ako gledamo ljudskim očima, Isus je mogao umrijeti i na neki drugi način – mogao je biti kamenovan, pogubljen mačem ili čak umrijeti prirodnom smrću. No, Pismo i povijest spasenja pokazuju da križ nije slučajnost, nego Božji plan ljubavi – Isus je izabrao križ. Križ je bio znak sramote, prokletstva i poniženja. Rimljani su ga koristili da obeshrabre pobunjenike i zastraše narod, a u židovskoj tradiciji smrt na drvetu smatrala se prokletstvom (usp. Pnz 21,23; Gal 3,13). Dakle, križ je u sebi nosio sve ono što je najdalje od života, od Božje prisutnosti i od ljudskog dostojanstva. U tom strašnom sredstvu smrti Bog je odlučio pokazati do koje krajnosti, do koje mjere ljubi čovjeka – da prihvaća i ono najgore što ljudska mržnja može smisliti. Apostol Pavao zato kaže: ”Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, a onima koji su pozvani – Krista, Božju silu i Božju mudrost.” (1 Kor 1,23-24) Dakle, Isus nije ”morao” na križ u smislu prisile, nego je slobodno prihvatio baš taj način smrti, jer on najpotpunije očituje Njegovu ljubav i poslušnost Ocu. Mogao je izabrati drugačiji put, i izabrao je baš križ – mjesto na kojem se susreću ljudska zloća i Božja ljubav, smrt i život. Zato je križ znak pobjede. Ondje gdje je sve izgledalo izgubljeno, ondje se otvorilo spasenje. Bog po križu ulazi u potpunosti u sudbinu svijeta, prihvaća čak i ono što je najnepravednije i najstrašnije, kako ništa ljudsko ne bi ostalo izvan dometa njegove ljubavi. Ne zaustavlja se na rubovima ljudskog iskustva, nego ide baš do dna – u patnju, nepravdu, osudu nevina, poniženje, napuštenost i smrt. Ako je On ušao i u to, onda ne postoji nijedna situacija, koliko god bila tamna i besmislena, gdje On nije prisutan. Mi vjerujemo u Boga koji ne spašava s udaljenosti, nego tako da dijeli našu sudbinu. Zato možemo reći da križ nije samo događaj prošlosti, nego stalni znak da Bog ide s nama u svemu, pa i u onome što nam se čini nepodnošljivim. Nijedno iskustvo nije previše mračno da ga ne bi Njegova ljubav mogla dohvatiti. Apostol Pavao je to osjetio kada piše: ”U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.” (2 Kor 4,8-10) Zato Bog ne briše naše boli čarobnim štapićem, nego ih proživljava s nama i iznutra preobražava. Kad se suočimo s vlastitim križevima, ne stojimo sami. Isus ih je već nosio, zato se u njima, u našim križevima, skriva tajna života. ”Ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni ikoja druga stvar neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rim 8,38-39)