Zasja mu lice kao sunce, i jutro više nije bilo isto. Svaka je sjena izgubila snagu, a srce pronašlo svoj dom. Na vrhu tišine stajao si, bez riječi govorio sve. U Tvome svjetlu shvatio sam: ljubav nikada ne zalazi. Kad Te gledam, nestaju moji strahovi. Kad Te slušam, otvaraju se novi horizonti. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Na mojim ramenima bilo je kamenje, na mojim usnama umor i prašina. A Ti si dahom svoga Duha pretvorio teret u pjesmu. Ne obećavaš put bez križa, nego srce puno mira. Tvoja blizina mijenja sve, čak i onda kad još ništa nije lako. Zasja mu lice kao sunce, i nebo siđe u moje dane. Neka i moje lice jednom odsjajem Tvoje ljubavi plane. Zasja mu lice kao sunce, i svako tama izgubi ime. Vodi me, Kriste, iz slave u slavu, dok cijelim bićem ne postanem Tvoj. Daj da nosim Tvoje svjetlo u kuće pune tišine, među umorne i ranjene, među one koji više ne vjeruju jutru. Neka moj osmijeh bude mala iskra Tvoga lica. Neka moje riječi budu odjek Tvoje dobrote. Neka moj život šapće svijetu: dobro je biti s Tobom. Zasja mu lice kao sunce, i zemlja postade hram radosti. Ti si početak svakog proljeća, Ti si pjesma što ne prestaje. Zasja mu lice kao sunce, zato se više ne bojim noći. Jer gdje si Ti, uvijek sviće novi dan, i srce pjeva: Slava Tebi, Kriste, Svjetlosti svijeta, zauvijek.