Kada dijete gradi kućicu u krošnji, ono stvara svoj mali prostor izdvojenosti, mjesto na kojem se može povući iz uobičajenog ritma svijeta i promatrati ga iz druge perspektive. Takva kućica nije samo igra – ona je početak onoga što će kasnije u čovjeku postati potreba za unutarnjim prostorom, za tihim mjestom na kojem se može stati, udahnuti i vidjeti stvari jasnije. Nešto vrlo slično otkriva se i u Zakejevu penjanju na smokvu (Lk 19,1–10). On je bježao od pogleda mnoštva, ali zapravo je bježao prema istini o sebi, prema onome što bi danas mnogi teolozi nazvali ”nutarnjom točkom preokreta”. Njegova točka preokreta zapravo se ne nalazi u njegovu silasku s drveta, nego u trenutku kad Isus podiže pogled i izgovori njegovo ime: ”Zakeju, siđi brzo!” U te tri riječi krije se čitava dinamika novoga početka. U teologiji 20. stoljeća često se naglašavalo da obraćenje nije moralna reforma, nego promjena perspektive. Karl Barth u Komentaru Poslanice Rimljanima piše kako čovjek zapravo počinje iznova živjeti kada shvati da ga Bog vidi drukčije nego što on sam sebe vidi. Zakej se u krošnji skriva; narod ga prezire; on zna tko je i što je učinio. Ali Krist vidi nešto drugo u njemu. To je trenutak u kojem pogled s drveta – pogled koji ide prema Kristu, biva nadjačan Kristovim pogledom prema njemu. Isusov glas ulazi u njegovu osobnu tamu, u njegovu složenu povijest, i u njoj zapali nešto što dovodi do potpunoga preokreta. On silazi s drveta ne samo fizički, nego i duhovno. Djeca, dok stoje u svojoj kućici među granama, često imaju osjećaj da su iznad svijeta – ne u smislu oholosti, nego u smislu odmaka. Zakej, poput djeteta, premda odrastao čovjek i opterećen vlastitim životom, prolazi kroz sličan trenutak dječje iskrenosti: penje se jer želi vidjeti, a zapravo želi biti viđen. I njegov se život doista promijenio – jer je viđen, pozvan i voljen. To je točka preokreta, početak svakog obraćenja: susret u kojem Božji glas postane glas koji nas konačno vraća nama samima. Zakejeva krošnja duhovna je kućica odrasloga čovjeka koji je napokon priznao da više ne može vidjeti dobro sa zemlje. Antoine de Saint-Exupéry u Malom princu piše da odrasli zaborave ono bitno jer stalno broje zvijezde, umjesto da ih promatraju. Kućica u krošnji mogla bi biti mjesto gdje prestajemo brojati i počinjemo napokon gledati.