Zajednička prošlost nije samo ono što je bilo, nego i ono što još uvijek živi u nama. Ona nije mrtva zbirka uspomena, nego tihi prostor u kojemu se oblikovalo povjerenje, gdje su se rađale riječi, događala blizina, ali i prostor gdje su ostajale rane. Ljudi ne ulaze jedni drugima u život samo kroz sadašnji trenutak nego i kroz ono što su zajedno proživjeli. Zato zajednička prošlost može biti blagoslov, ali i teret. Može grijati srce, a može ga i stezati. Postoje susreti koji s godinama postaju dublji baš zato što nose zajedničku prošlost. Za takve je dovoljan pogled, jedna riječ, jedan spomen, pa da se otvori cijeli svijet. U tome ima nečega svetoga, jer čovjek osjeti da nije nastao sam od sebe. Netko je bio uz njega dok je rastao, padao, tražio se, bojao se i nadao. U tom smislu zajednička prošlost nije samo sjećanje, nego potvrda da je naš život bio viđen i dijeljen. I to je velika stvar. U vremenu u kojemu mnogo toga postaje površno i prolazno, zajednička prošlost podsjeća da postoje odnosi koji nisu potrošna roba. Ali prošlost nije uvijek nježna. Ponekad upravo ono što smo zajedno proživjeli postane izvor šutnje, udaljenosti i žalosti. Tada čovjek osjeća kako ga ne boli samo sadašnjost, nego i ono što je nekoć bilo lijepo, a više nije. Neke nas prošlosti ne puštaju zato što su u njima ostale nedovršene priče, neizgovorena oproštenja, neizliječene povrede. Tada se pokaže koliko je istinita biblijska misao da ”postoji vrijeme grljenja, i vrijeme daleko od grljenja” (Prop 3,5). Nisu sva razdoblja jednaka, i ne ostaju svi odnosi u istom obliku. Tako, ono što je bilo stvarno, ne nestaje potpuno, nego ostavlja trag. Ostaje kao odgovornost. Ostaje kao pitanje što ćemo učiniti s onim što smo primili i s onim što smo povrijedili. Nije dovoljno samo sjećati se. Treba znati i nositi s onim čega se sjećamo. Ima ljudi koji od prošlosti naprave oltar i više ne žive. Ima i onih koji od nje pobjegnu kao da se ništa nije dogodilo. Ni jedno ni drugo nije put ozdravljenja. Zdraviji je onaj na kojemu čovjek ne poriče prošlo, ali mu ne dopušta da mu zatvori budućnost. U tom smislu kršćanska vjera nas uči: Bog ne briše našu prošlost, nego je otkupljuje. On ne kaže da se ništa nije dogodilo, nego ulazi u ono što se dogodilo i daje mogućnost novoga početka. Zato je uskrsli Krist i dalje nosio rane. Nije ih sakrio, nego ih je preobrazio. Rane su ostale, ali više nisu bile mjesto poraza, nego znak ljubavi koja je prošla kroz tamu i ostala vjerna (Iv 20,27).