Isus nije naš Kralj samo po božanskoj vlasti, nego po ljubavi kojom nas ljubi. Njegovo kraljevstvo ne temelji se na sili, nego na ranjenom srcu, na ruci koja prašta, i na pogledu koji ne osuđuje. Njegova kruna nije optočena draguljima, nego trnjem, Njegova moć nije u zapovijedima, nego u besplatnom daru samoga sebe. Voljeti za Njega znači izgubiti, i zato zaslužuje ”najljepše riječi”. Prema svijetu ćemo možda imati rezerve, za bližnje ponekad i pogrešne rečenice, o životu šutnju, ali za Njega, za Njega čuvajmo ono najčišće što je u nama – riječi koje nisu samo govor, nego odraz dubine našega bića. Riječi koje nisu samo poezija, nego i šaptanja u noći, a ponekad i suze. Ne koristi raskoš govora, nego tišina oltara: ”Isuse, pomozi.” Katkad samo: ”Hvala.” Katkad: ”Oprosti.” A ponekad čak ni to – jer On dobro zna što je u nama, i prije nego što to mi znamo. (usp. Mt 6,8) Ne naziva nas slugama, nego prijateljima (Iv 15,14). I treba nas. On je prijatelj koji zna sve naše padove, i ne bježi od nas. Ne srami nas se. Ne osuđuje nas. Neprocjenjivi smo mu. Prihvatio je smrt da bi postao naš prijatelj: ”Nema veće ljubavi od ove: položiti život za prijatelje svoje.” (Iv 15,13)