Nismo vezani s tim vremenima po onome što je u njima bilo savršeno, nego po osjećaju da je život tada imao više duha, da je bio sporiji, prohodniji i ljudskiji. Sjećamo se mirisa kruha koji se nije kupovao nego čekao, glasovi koji su prelazili preko plota bez žurbe i bez potrebe da budu najavljeni, večeri u kojima je svjetlo bilo slabije, ali je pogled znao ostati na drugome. Ta vremena nisu bila laka, ali nas nisu plašila. Znalo se tko je tko, što se čuva, a što se ne prodaje ni za kakvu cijenu. U tim starim vremenima rad nije bio dodatak životu nego njegov ritam, a nedjelja je bila vrijeme za susret, za tišinu, za Boga i čovjeka zajedno. Ljudi su znali čekati, znali su šutjeti, znali su se radovati malome. Nije sve bilo bolje, ali je bilo bliže – bliže zemlji, bliže srcu. Nije to nostalgija koja nas zatvara u prošlost, nego tiha i uporna čežnja da ponovno naučimo gledati jedni druge bez žurbe, slušati bez potrebe da odmah odgovorimo i živjeti bez stalne napetosti dokazivanja. Možda ta dobra vremena nisu iza nas. Možda su ispred nas, ako se usudimo ponovno živjeti jednostavno, vjerno i otvorena srca, ako dopustimo da nas vodi blizina, a ne brzina, da nam dan ne bude ispunjen samo obvezama nego i zajedništvom. I tada će u nama ponovno oživjeti lica, imena, oči i ruke onih kojih se i danas rado sjećamo po toplini kojom su živjeli i kojom su nas učili ljepoti života.