Rečenica je iz Malog princa, i jedna je od onih koje se ne zaboravljaju. Ruža je posebna zato što smo joj dali svoje vrijeme, svoju pažnju, svoju brigu. Ono što nekome, počinje nositi naš trag i postaje nezamjenjivo, oblikuje nas i postaje važno. U slici ruže može se očitati i naš odnos s Bogom. Vrijeme provedeno u molitvi, u šutnji, u traženju, čini naš odnos s Njim stvarnim i živim. Dvojica iz Emausa su u Isusa stavili svoje nade i očekivanja. Njihov nam povratak u Emaus pokazuje da im je bilo stalo do svega što su doživjeli s Njim, da su vjerovali da je On onaj koji će otkupiti Izraela. Oni nose ”ružu” u sebi. O njoj su putem ”razgovarali i raspravljali”. Da im Isus nije bio važan, šutjeli bi i jednostavno nastavili život. Ali nisu mogli. Vrijeme koje su uložili u Njega je neizbrisivo. I kad će ga prepoznati, odmah se vraćaju natrag (Lk 24,33). To je ključ. Jer ljubav koju su uložili, svoje vrijeme, svoju pažnju, svoju brigu, nije bila izgubljena. Nisu se ”prevarili” što su hodali s Gospodinom. Bog uzima i njihovo razočaranje kao izraz pažnje, i pretvara ga u susret. Ništa od onoga što je darovano iz ljubavi ne nestaje. Evanđelje nam pokazuje da Bog pamti naše vrijeme, naša traženja, naše nade. I naše ”završetke”, i zatvorena vrata. On se pokazuje kroz sve što smo mu dali. Ne mimo toga, nego kroz to. Bog ne susreće čovjeka izvan njegova života, nego u njemu. Sve je mjesto susreta.