Bilo je to vrijeme kad su dani bili duži od sata, a smijeh glasniji od svake brige. Trčali smo prašnjavim putovima djetinjstva, ne znajući da sreća često dolazi tiho, u običnim stvarima koje se ne mogu kupiti. Sunce je zalazilo sporije nego danas, ili nam se barem tako činilo. Na klupama pred kućama sjedile su večeri, a u očima je bilo mjesta za snove koji nisu poznavali granice. Nismo brojili godine, niti smo mjerili uspjehe. Dovoljno je bilo imati prijatelja uz sebe, komad neba nad glavom i srce koje vjeruje svakom novom jutru. Sada ponekad zastanem na raskrižju uspomena i stvarnosti i čujem kako me doziva onaj davni dječak što je znao radovati se kapima kiše i prvom cvijetu uz put. Vrijeme bezbrižnosti nije nestalo. Sakrilo se negdje duboko u nama, među mirisima ljeta, starim fotografijama i trenucima kada ponovno naučimo gledati svijet očima zahvalnosti. Tada se na trenutak vrati kao blagi povjetarac iz prošlih dana i šapne da sreća nikada nije bila daleko, nego samo zaboravljena u žurbi odrasloga života.