Mudraci, vođeni zvijezdom, dolaze u Jeruzalem i završavaju pred Herodom (Mt 2,1–8). To nam stvara nelagodu: ako Bog vodi, kako put može završiti kod čovjeka koji će se pokazati Isusovim neprijateljem? No, evanđelist ne želi reći da je Bog pogriješio u vođenju, nego da Božje vodstvo ne isključuje ni ljudsku pokvarenost. Važno je primijetiti da ih je zvijezda dovela do palače ali ih je odvela dalje, prema Betlehemu. Božje vodstvo ne uklanja prepreke unaprijed, nego kroz njih vodi prema dubljem razumijevanju. Susret s Herodom nije cilj puta. Kad čuju Pisma, kad shvate da se Mesija rađa u malenosti, a ne u sjaju dvora, zvijezda se ponovno pojavljuje i vodi ih do Djeteta. Mudraci se, ”upućeni u snu, ne vraćaju Herodu, nego otiđoše drugim putem u svoju zemlju”. To je ključno. Nema rasprave, nema opravdavanja, nema potrebe da mu objasne svoju promjenu odluke, da su vidjeli istinskog Kralja. Ne osjećaju obvezu da budu korektni prema onome tko nije istinit. Kraljevi nas uče da Bog može dopustiti da ponekad dođemo na loša mjesta, i pred ljude koji nisu dobronamjerni, ali nas ondje ne ostavlja. Ni mi im nismo dužni polagati račune o promjenama naših odluka. Postoji sveta diskrecija savjesti, pravo i dužnost da slušamo Boga i odemo drugim putem, bez buke i bez opravdavanja. Savjest je sveta. U njoj se ne vodi rasprava s cijelim svijetom, nego se sluša samo Boga. ”Drugi put” kojim su se kraljevi vratili je plod razlučivanja. Zato za taj put, ”drugi”, kraljevi ne trebaju opravdanja ni svjedoke, jer su ga izabrali po savjesti. Razumijevanje drugih je dar, ali nije uvjet za ispravnost izbora. Kraljevi znaju zašto su izabrali ”drugi put”.