Evo me danas pred tobom, s težinom svojih grijeha, svojih slabosti i krhkosti. Toliki glasovi i sudovi o meni iznutra me zasipaju kamenjem i obeshrabruju (Iv 8,1-11). Većina ih je istinita, neki su subjektivni. Kako god bilo, Isuse, želim se vratiti tebi. Ti mi pružaš ruku da me podigneš. Put nije lagan, ali znam da ga s tobom mogu svladati. Stojim pred tobom, Gospodine, ne skrivajući ništa. Ne pokušavam uljepšati sebe, ni ne opravdati se. Donosim ti ono što jesam: svoje padove, svoj umor, svoje rane. Priznajem da me najviše bole ti ”unutarnji glasovi” koji me optužuju, koji me podsjećaju na sve ono što nisam bio, što nisam učinio, što sam pogriješio. Ponekad imaju pravo. Ponekad pretjeruju. Ali svejedno me pritiskaju i oduzimaju mi mir. I baš tu, u toj gužvi glasova, ti dolaziš tiho. Ne vičeš, ne osuđuješ. Ne pridružuješ se optužbama. I gledaš me drukčije. Tvoj pogled ne poriče istinu, ali je donosi s milosrđem. Drugi oko mene imaju kamenje, a ti imaš riječ koja mi vraća dostojanstvo. I danas sam između optužbi i tvoje šutnje koja spašava. Ne tražiš da se najprije popravim pa onda da dođem. Ne tražiš savršenstvo kao uvjet. Tražiš samo da ti dopustim da me podigneš. I to mi je najteže: povjerovati da me stvarno želiš podići, baš ovakvog kakav jesam. Ali ti si mi jedino utočište. Put preda mnom neće biti lak. Znam to. Bit će opet borbi, slabosti, opet trenutaka kad ću se osjećati izgubljeno. Ali danas ne gledam cijeli put. Gledam samo tvoju ruku. I ”postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje: pjevat ću i slaviti” (Ps 57,8). Odlučio sam više ne bježati. Jedino što ti mogu dati je srce koje se vraća.