”On učvrsti zasune vrata tvojih i blagoslovi u tebi svoje sinove” (Ps 147,13). Tako psalmist govori o Bogu, o Bogu koji ne dolazi samo popravljati ruševine nakon oluje, nego koji tiho, strpljivo, iznutra, učvršćuje ono što se raspada. Postoje ljudi koji izvana izgledaju snažno, a iznutra se raspadaju na dodir jedne riječi. Vrata njihovih srdaca su predugo ostala otvorena strahu, razočaranju, umoru i riječima koje su ranile. Često žive kao kuća bez zasuna, izloženi svemu: tuđim sudovima, vlastitim sumnjama, prošlosti koja se vraća kao hladan vjetar kroz napukline duše. Bog učvršćuje. Ne uklanja, nego daje unutarnju čvrstoću. I oni, koje je život mnogo puta rušio, pronalaze Božju čvrstinu. Zato mnogi duhovni pisci govore da je mir jedan od najvećih znakova Božje prisutnosti. Ne odsutnost problema, nego prisutnost temelja. Romano Guardini piše u djelu Gospodin da Bog čovjeka ne spašava tako da ga izuzima iz života, nego tako da u njemu stvara novo srce sposobno nositi život. I doista, postoje trenuci kada se ništa izvana nije promijenilo, a ipak čovjek osjeti da su ”zasuni vrata” učvršćeni. Više ga ne raznosi svaki nemir. Više ne živi od tuđeg priznanja. Više ne strepi pred svakim gubitkom. Bog ne prezire našu krhkost. On zna koliko smo puta ostavili vlastitu nutrinu nezaštićenom, koliko smo puta puštali da nam drugi određuju vrijednost, koliko smo puta sami sebi bili najveći neprijatelji. Bog ne zatvara vrata našeg života da bi nas zarobio, nego da bi nam vratio dom. Jer čovjek bez ”unutarnjeg doma” luta čak i kad ima sve, a čovjek koji u sebi pronađe Boga, može ostati uspravan i onda kad se oko njega mnogo toga ruši.