Farizeji su pitali Isusa trebaju li platiti porez caru. Pitat će ga i o prvoj zapovijedi, a danas ga saduceji stavljaju na kušnju predstavljajući mu slučaj žene koja je bila udana za sedmoricu braće. (Mk 12, 18-27) Slučaj koji su predstavili saduceji svakako je pretjeran, ali su njime htjeli Isusa staviti u poteškoće. No, On im ne daje vremena da uživaju u trijumfu koji su očekivali. Odmah im predbacuje njihovo neznanje Svetog pisma i, posljedično, Božje moći. Saduceji naime nisu vjerovali u uskrsnuće i prihvaćali su samo prvih pet knjiga Biblije, odnosno Toru. Time su svoju religiju sveli na niz moralnih pravila. Tu bismo se trebali i mi preispitati - jesmo li kršćani koji samo poštuju pravila ili prihvaćamo Riječ Božju u cijelosti. U ovoj perikopi ipak ima nešto što i nas intrigira. Gospodin kaže da ”kad oženjeni ili udani od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima.” Znači li to da će se oni koji su povezani bračnim vezama sresti na nebu kao dva potpuna stranca? Sveti Ivan Pavao II., koji je posvetio čak šest kateheza komentiranju ovog odlomka evanđelja (kateheze o teologiji tijela) objašnjava da to nije ono na što Isus misli. On samo želi pokazati da su saduceji imali beznačajan pogled na vječni život. Oni ne vide da je smrt prag koji nas uvodi u jedan viši život, potpuno nezamisliv, u usporedbi s kojim je naš ovozemaljski život samo sjena. Sreća koju možemo doživjeti ovdje na zemlji, uključujući brak, bit će nadmašena konačnim sjedinjenjem s Bogom na nebu. Ovo sjedinjenje, ovo ”licem u lice” s Bogom, je blaženstvo za koje smo stvoreni. Zato brak ne možemo gledati samo kao prolazno i nesavršeno stanje života koje se može bilo kada prekinuti. Gospodin je stvorio brak da dosegne nebo i vječnu sreću.