Nakon što je Isus usporedio ponašanje Šimuna farizeja i žene grešnice te istaknuo njezine suze, poljupce, pomazanje i ljubav, na kraju joj reče: ”Vjera te tvoja spasila. Idi u miru!” (Lk 7,50) Isus ne kaže – ”Tvoje suze su te spasile”, niti – ”Tvoja djela ljubavi su te spasila”, nego – ”Tvoja vjera.” Dakle, u temelju svega nije samo osjećaj ili neki čin, nego povjerenje u Njega. Osjećaji su promjenjivi, čas su snažni, čas slabi; djela mogu biti velika ili mala, vidljiva ili skrivena. No, ono što ostaje i što nosi cijeli život jest pouzdanje u Krista. Povjerenje znači predati mu srce i život, vjerovati da njegova riječ odlučuje i da njegova ljubav pobjeđuje svaku slabost. Suze, poljupci i pomazanje bili su izraz te vjere, ali sama snaga spasenja došla je iz odnosa koji se rodio između nje i Isusa. Vjera nije puko slaganje s istinama ili znanje Zakona, nego predanje srca. Žena je ušla u kuću znajući da će je prezreti, ali vjerujući da će je Isus prihvatiti. Njezina vjera probila je zidove osude i otvorila vrata oproštenju. Zato Isus izgovara riječi koje mijenjaju život: ”Idi u miru.” Taj mir je novi početak – sloboda od tereta prošlosti i sigurnost da je u Božjem zagrljaju. To je osjećaj prihvaćenosti koji briše sram, toplina ljubavi koja liječi rane. To je spokoj koji ostaje i kad vanjske oluje bjesne, to je sigurnost djeteta koje zna da je u naručju Oca, i to je hrabrost da se krene naprijed bez straha. Tada prošlost više nema vlast, a budućnost je povjerena Bogu. Naš spas ne ovisi o tome koliko ćemo uspjeti vlastitim snagama ”isprati” grijehe, nego o tome koliko ćemo se usuditi vjerovati da Bog gleda dalje od naših slabosti i oprašta ih. Slabosti nas ne određuju, nego nam omogućuju da se Bog može očitovati. Apostol Pavao to jasno kaže: ”Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9) Čovjek nije definiran slabostima, nego onim što Bog s njima čini.