Vjera se ne rađa iz prebrojavanja glasova, nego iz slušanja Boga. Ona ne pita prvo što je uobičajeno, što se ”uvijek tako radilo”, nego što je istinito pred Bogom. ”Obiteljska logika” u vjeri ima svoju vrijednost, ali postaje prepreka kada se zatvori novosti koju Bog donosi, kada se pretvara u sustav koji više štiti sebe nego život. Elizabeta, Ivanova majka, a potom i Zaharija, njegov otac, pokazuju da vjera znači stati nasuprot dobronamjernoj većini i reći odlučno – nije tako kako oni misle, nego kako Bog želi. U nama se rađa strah ako slijedimo glas koji ne dijele svi. No, evanđelje pokazuje da se prava sigurnost rađa iz vjernosti Bogu, a ne iz prilagodbe mišljenju većine. Toliko puta smo i sami doživjeli slično kada nas je Božji put iznenadio, kada je netko ili nešto izašlo iz očekivanih obrazaca. U tom smislu, evanđeoska poruka nas poziva da očistimo vjeru od ustaljenih obrazaca. Ondje gdje se vjera ne ravna prema mišljenju većine, nego prema Božjoj riječi, rađa se život koji nadilazi granice krvi i običaja, i postaje blagoslov za mnoge. Rodbina želi sačuvati tradiciju (Lk 1,61), produžiti poznato, ali Bog ulazi u povijest drugačije. Elizabeta, koja ustraje na imenu koje želi dati svome sinu, pokazuje vjeru koja se ne ravna prema mišljenju većine, nego prema riječi koja joj je dotaknula srce. U tom prihvaćanju novoga rađa se život koji ne pripada samo obitelji, zajednici ili tradiciji, nego cijelome svijetu.