Ljubav razodjene ono iza čega se skrivamo kako nas netko ne bi vidio onakvima kakvi stvarno jesmo. Razodjene sigurnost koju gradimo od šutnje, ponosa, ironije, uloga i privida. Dok čovjek nije voljen, često živi iza oklopa: govori manje nego što osjeća, smije se kad bi najradije plakao, pravi se jak kad je umoran. Ali ljubav polako razgrće sve te slojeve. Ne zato da bi nas ponizila, nego da bi nas netko konačno mogao vidjeti. Zato je ljubav uvijek pomalo opasna. Kad nekome dopustiš da ti priđe blizu, više nema mnogo mjesta za glumu. Ostaje lice bez obrane, riječ bez uljepšavanja, srce koje više ne zna sakriti svoje rane. Erich Fromm je u djelu Umijeće ljubavi pisao da ljubav nije bijeg od samoće, nego hrabrost da drugome pokažeš vlastitu nutrinu. A to čovjeku često teže pada nego bilo kakva žrtva. U Evanđelju vidimo istu stvar. Isus ne voli ljude izdaleka. Njegova ljubav skida maske. Petar pred njim više ne može glumiti hrabrost nakon zatajenja. Samarijanka više ne skriva svoju žeđ i prazninu. Zakej silazi sa stabla jer ga je netko prvi put pogledao bez prezira. Ljubav ih je učinila vidljivima. I upravo zato su mogli početi ozdravljati. Možda je zato najdublja čežnja svakog čovjeka da ga netko vidi do kraja i ipak ostane. Jer nije teško biti viđen u uspjehu, ljepoti ili snazi. Teško je biti viđen u slabosti. A prava ljubav ostaje i onda kad više nemamo što pokazati osim svoje slabosti. Kao što Ivan piše: ”U ljubavi nema straha” (1 Iv 4,18). Ne zato što ljubav uklanja ranjivost, nego zato što čovjek više ne mora skrivati tko je.