”Doctor Angelicus” naslov je kojim se u kršćanskoj tradiciji naziva Toma Akvinski. Crkva je u njemu prepoznala učitelja čije je mišljenje pouzdano, uravnoteženo i duboko humano. Živio je u 13. stoljeću, u vremenu kada se Europa susrela s Aristotelovom filozofijom i kad je postojala stvarna bojazan da će razum potisnuti vjeru ili obrnuto. Njegova veličina je u tome što je pokazao da istina ne može biti u sukobu sama sa sobom. U Summa theologiae piše kako ”Gratia non tollit naturam, sed perfici” (Milost ne uništava narav, nego je usavršava). Sve što je istinski ljudsko može postati mjesto susreta s Bogom: rad, prijateljstvo, sumnja, umor, radost, pa čak i rana koja još nije zacijelila. Milost ne traži da prestanemo biti ljudi kako bismo bili vjernici; ona traži da dopustimo da naše čovještvo sazrije, da se očisti i produbi. Milost ne dolazi da bi nas udaljila od svijeta, nego da bi nas u njemu učinila istinitijima, slobodnijima i sposobnima za ljubav koja nadilazi naše prirodne granice, a ipak nikada ne gazi ono što jesmo. Toma je kršćanstvu i ljudskom rodu ostavio čak 10 milijuna riječi kroz otprilike 60 djela. Bio je sposoban istodobno diktirati riječi čak četvorici tajnika, i to o posve različitim temama. Ipak, unatoč bogatstvu svoga izričaja, može se reći da je svoju najdublju istinu prenio u svojoj šutnji. Naime, iz zapisa o njegovom procesu kanonizacije saznajemo ovo. Na blagdan svetog Nikole, 1273., dok se vraćao svom radu nakon svete mise, iznenada je utihnuo. Nije više ništa nije pisao – i odložio je Summa Theologiae na kojoj je radio i nije je dovršio. Njegov dobar prijatelj, Reginald iz Piperna, uznemiren njegovim neobičnim ponašanjem, upitao ga je: ”Oče, kako možeš željeti zaustaviti tako veliko djelo?” Toma je kratko odgovorio: ”Ne mogu više pisati.” Nakon dugo vremena, Reginald mu je postavio isto pitanje, a on mu je odgovorio na isti način: ”Reginalde, ne mogu više pisati. Sve što sam napisao čini mi se kao slama u usporedbi s onim što mi je bilo dano vidjeti” (videtur mihi ut palea). Svi ljudi, i najdarovitiji među nama, ne mogu bolje nego samo pokucati na vrata. Naše najviše znanje je radikalno nepotpuno. Što više nalazimo, to jasnije shvaćamo da je traženje tek započelo. Naši konačni odgovori čekaju nas u sljedećem svijetu. U tom smislu ”videtur mihi ut palea” je gesta duboke poniznosti. Doctor angelicus ne odustaje od Istine, nego joj se do kraja prepušta, svjestan da svaka riječ kojom ju je pokušao obuhvatiti ostaje manja od onoga što mu je darovano vidjeti. Shvatio je da se pred Bogom ne stoji s dovršenim rečenicama, nego s ogoljenim srcem.