U Marijinim riječima nema hvalisanja, nego divljenje nad onim što Bog može učiniti u čovjeku koji mu se otvori. Ona ne govori: ”Velika sam djela učinila za Boga”, nego: ”Velika mi djela učini Svesilni.” (Lk 1,49) Pogled joj nije usmjeren na ono što je ona dala Bogu, nego na ono što je Bog učinio u njoj i preko nje. Marija nije imala moć ni položaj, nije poznavala budućnost niti je znala kamo će je odvesti njezino ”neka mi bude”. Imala je samo srce koje se otvorilo Bogu i jedno iskreno ”da”. A Bog je od toga maloga ”da” napravio prostor za svoje veliko djelo. Možda je upravo u tome tajna vjere: nije presudno koliko smo mi veliki, nego koliko prostora dajemo velikome Bogu. I mi često svoj odnos s Bogom promatramo kroz ono što činimo za njega: koliko molimo, koliko se trudimo, koliko dajemo, koliko smo vjerni. Marijin Magnificat poziva nas da okrenemo pogled i zapitamo se: Što je Bog učinio za mene? Koliko me puta sačuvao, podigao, pronašao kada sam se izgubio, poslao mi čovjeka kada mi je bio potreban, otvorio neka vrata, a druga zatvorio? Koliko me puta vodio, a da tada nisam ni znao da me vodi? Jer velika Božja djela ne prepoznajemo uvijek dok se događaju. Ponekad ih razumijemo tek poslije. Kada se osvrnemo, vidimo da neke suze nisu bile uzaludne, da neka čekanja nisu bila izgubljeno vrijeme i da neka zatvorena vrata nisu bila kraj. Ono što nam je nekada izgledalo kao zastoj možda nas je sačuvalo, a put koji nismo sami izabrali doveo nas je do mjesta na koje sami nikada ne bismo stigli. Ne znači to da je Bog želio svaku našu bol, nego da ništa što mu predamo ne mora ostati besmisleno. On može uzeti i naše slabosti, promašaje, rane i nedovršene priče te ih utkati u nešto novo. Marija nije unaprijed razumjela Betlehem, Egipat, Nazaret ni Kalvariju, ali je kroz sve to ostavila Bogu prostor da vodi njezin život. Tako ćemo i mi jednoga dana razumjeti neke dijelove svoga puta i vidjeti koliko je Bog bio prisutan upravo ondje gdje smo mislili da šuti i koliko nas je nosio upravo onda kada smo mislili da hodamo sami. Tada Magnificat više neće biti samo Marijina pjesma. Postat će i naša. Nećemo govoriti: ”Pogledaj što sam sve učinio za Boga”, nego ćemo se osvrnuti na svoj život i, sa zahvalnošću i divljenjem, reći: Nisam ja bio velik. On je bio velik. Nisam sve razumio, ali On je razumio. Dao sam mu malo što sam imao, a On je od toga učinio više nego što sam mogao zamisliti. Velika mi djela učini Svesilni. Sveto je ime Njegovo.