Svećenik često zaplače jer je njegovo srce dovoljno široko da primi i radost i patnju mnogih. Zaplače kad pokopa ljude koje je poznavao, kad zatvori vrata crkve nakon sprovoda i ostane sam sa zvukom vlastitih koraka. Kad vidi da se netko, za koga je godinama molio, udaljava od Boga. Kad osjeti da njegove riječi više ne dopiru do srca ljudi. Kad ga zaboli nezahvalnost onih kojima je želio dobro. Možda tada, bolje nego ikada, svećenik razumije Krista koji je plakao nad grobom svoga prijatelja Lazara. Ljudi koji su ga promatrali, rekli su: ”Gledajte kako ga je ljubio!” (Iv 11,36). Dobar pastir ne nosi ljude samo u svojim planovima i obvezama, nego i u srcu. Zato ga pogađaju njihove bolesti, njihovi gubici, njihove udaljenosti od Boga. Svećenik nosi u sebi dio boli onih koji su mu povjereni. Ljudi često vide njegovu službu, njegove obveze, njegovu zauzetost. Navikli su slušati ga kako ih hrabri, kako nalazi riječi utjehe i nosi njihove terete. I jer voli svoj narod, svoju župu i svoje ljude, i zato će, prije ili kasnije, morat će plakat. Ta, sve brige i bolesti njegovih vjernika, njihove obiteljske rane, sumnje i strahove, ne ostavljaju ga ravnodušnim. Dolaze mu kad im je teško, kad traže riječ utjehe, savjet ili molitvu, to mora ostaviti traga na njegovom srcu. Rijetko tko zastane i upita se kako je njemu kad sve to zna. I njega boli duša kad osjeti nerazumijevanje, nezahvalnost ili samoću od svojih najbližih za koje je došao živjeti. I pita se ima li njegova riječ još snage i donosi li njegov trud plodove. Ali zna i da mu Onaj koji ga je pozvao nije obećao lagan put, obećao mu je samo svoju blizinu. Zato svećenik, kad više nema kome ispričati svoje, ulazi u tišinu crkve, pred svetohranište, te naslanja glavu na rame svog Učitelja. Možda bismo češće trebali moliti za svoje svećenike, jer iza svake propovijedi, svakog sprovoda, svakog krštenja i svake mise, nalazi čovjek koji također treba ohrabrenje, razumijevanje i molitvu.