Gradimo sjenice od svojih uvjerenja, od svojih navika, od svoje pobožnosti. Ponekad čak i od svojih zasluga. U njima se osjećamo stabilno, ali Krist se u njima ne osjeća najbolje. Na Taboru, prema evanđelju (Mt 17,1-9), Otac ne kaže: ovdje ostanite, nego Njega slušajte. A nama kaže: izađite, idemo prema Jeruzalemu. Petar je želio zaustaviti trenutak, ali Isus ide dalje. Naša sjenica treba biti On sam, ne struktura koju si gradimo. On je sjenica koja se ne vidi izvana, ali daje nutarnju sigurnost. Dietrich Bonhoeffer u Nasljedovanju kaže da je milost uvijek poziv na hod, nikada na zaustavljanje. Ako ostanemo na Taboru, zaboravit ćemo put prema Jeruzalemu. Prava sjenica je ona u kojoj dopuštamo da nas On oblikuje. To je život u kojemu nismo vlasnici iskustva, nego svjedoci dara. Na kraju, nemamo rezervirano mjesto pokraj Isusa, nego ga biramo kad silazimo u dolinu. Tabor ne traje dugo, a put prema Jeruzalemu je dug. Zato je i važniji. Slava traje samo trenutak, a hod traje godinama. Isus ne odgaja učenike bljeskovima, nego strpljivošću. Izvanredno je dar koji potvrđuje smjer, ali svakodnevica je prostor u kojemu se smjer ostvaruje. Slično piše i Paul Claudel u svojim Dnevnicima, kada govori da Bog dolazi k nama prerušeno, u običnosti dana. Ako bismo stalno živjeli u izvanrednom, izgubili bismo sposobnost prepoznati Boga u malome. A upravo se ondje najčešće skriva. Zrelost vjere je u prihvaćanju da većinu života živimo bez oblaka i bez vidljive preobrazbe. Izvanredno nas probudi, obično nas izgradi. A Bog najčešće bira ovo drugo.