Živimo u vremenu u kojem se sve mjeri vidljivošću, lajkovima, prisutnošću, tragom koji ostavljamo na ekranu. Kao da vrijedimo onoliko koliko nas se vidi. A ipak, postoji duboka sloboda u tome da budemo neprimijećeni. Isus u Govoru na gori kaže: ”Kad daješ milostinju, neka ne zna ljevica što čini desnica… i Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,3-4). To je teologija skrivenosti. Ljubav koja želi biti viđena da bi postojala, nije zrela. Najdublje stvari ne traže publiku. Thomas Merton je u djelu Sjemenke kontemplacije napisao da čovjek postaje slobodan tek kad prestane živjeti od tuđeg pogleda. Dokle god nas definira mišljenje drugih, ostajemo rastrgani. Anonimnost, u tom smislu, nije bijeg, nego povratak sebi. Povijest Crkve puna je tihih ljudi čija su imena ostala nepoznata, a čiji je život bio plodan. Toliko majki, radnika, bolesnika, redovnika i redovnica živjelo je u tišini, a njihova je vjernost oblikovala svijet više nego mnogi slavni govori. Vječnost ne mjeri po popularnosti, nego po ljubavi. Naravno, anonimnost može biti i obrana. Zato je važno razlikovati: bježim li od svijeta ili biram nutarnju slobodu? Ako anonimnost znači da ne moram nikome ništa dati, onda je to zatvaranje. Ali ako znači da ne tražim priznanje za dobro koje činim, onda je to zrelost. Možda je zato uživanje u anonimnosti znak da smo pronašli mir koji ne ovisi o reflektorima. U svijetu stalnog dokazivanja, skrivenost postaje prostor slobode. I upravo tu, u onome što nitko ne vidi, često se događa ono najstvarnije.