U svijetu koji nas neprestano tjera da budemo sigurni, informirani i uvijek ”u pravu”, Evanđelje nas poziva na nešto radikalno drugačije: na povjerenje! Ne na nepromišljenost, ne na ignoranciju, nego na duboko pouzdanje u Onoga koji nas voli, i zna bolje od nas. Kad Isus poziva svoje učenike, ne daje im sve odgovore. Ne daje im plan. Samo kaže: ”Hajde za mnom.” Petar i Andrija ostavljaju mreže, Jakov i Ivan oca, Matej carinarnicu. Tako i drugi. Nisu znali kamo idu. Nisu znali što će s njima biti. Znali su samo jedno – za kim, i s kim idu. I to im je bilo dovoljno. Mi bismo htjeli znati sve, no, Bog nas poziva da ga slijedimo bez potpunog razumijevanja. S Njim ne moramo sve znati, ali znamo da nas On nikada neće ostaviti. I to znanje, ta sigurnost srca, vrijedi više od svih odgovora ovoga svijeta. ”Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi”, kaže Isus. (Iv 16,12) On ima uvijek još nešto za reći, što još nismo čuli. S njim smo uvijek u dodiru s tajnom. Isus nas ne zatrpava znanjem, informacijama, koje naše srce, za sada, a možda i zauvijek, ne može primiti. Takav je Božji način – ne otkriva sve odjednom. To nas zbunjuje, jer mi bismo htjeli znati što On misli, kamo nas vodi, zašto dopušta neke stvari. No, Bog zna najbolje kad nam nešto treba reći, a kad ne. To nije nedostatak i nesigurnost, nego put duhovnog rasta. Jer ako bismo sve znali odmah, gdje bi bilo povjerenje? Gdje bi bila vjera? Gdje bi bilo oslanjanje na Duha Svetoga, koji nas, kako Isus kaže, uvodi u svu istinu? Mnogo toga Isus ne čini odjednom, nego korak po korak. Ali uvijek učini. Onoliko koliko u svakom trenutku možemo nositi. Onoliko koliko nam je srce spremno. Ponekad je Njegova tišina zapravo brižnost. Ponekad je to što nešto ne razumijemo znak da nas Bog čuva. ”Duh Istine upućivat će vas u svu istinu”, kaže Isus. (Iv 16,13) Isus nas nije prepustio našem razumu, slabostima, i nesigurnostima. Dao nam je Duha Svetoga – Duha Istine. Ne duha straha, osude ili sumnje – nego svoga Duha. Duh nas vodi, poučava, tješi i podsjeća na sve što nam je On rekao. Duh Sveti ne djeluje kao gruba sila, ne nameće se, ne viče. On ”upućuje”, tj. vodi nas poput majke – nježno, strpljivo, korak po korak. Ne bahati se svojim znanjem. Ne daje sve odgovore, ali nas uči kako slušati, kako razlučivati, kako ljubiti. On nije ”informativna” istina, nego životna, spasenjska istina. Uz Isusa neće nam odmah sve biti jasno, ali će nas Duh ”uvoditi” – korak po korak, strpljivo, kako već budemo spremni. Duh Sveti djeluje tiho, ne nameće se. On otvara srce, rasvjetljuje dubine Božje riječi, pomaže nam prepoznati Božju volju u svakodnevici. Nije bučan, ali je postojan. Kad smo zbunjeni, kad ne znamo koji je put pravi – možemo mu se s povjerenjem obratiti, moliti ga da nas vodi.