Kultura mobitela je proizvela način fotografiranja samog sebe bez ikoga ispred sebe: mi smo u središtu pozornosti i fotografiramo se kako bismo izložili svoju sliku pred svijetom. To mi zovemo ”selfie”, što na engleskom znači sebičnost (selfishness). Sebičan se isključivo brine o sebi ili vlastitoj prednosti, zadovoljstvu ili dobrobiti, bez obzira na druge; ima potrebu govoriti o sebi i traži prilike da bude u centru pažnje. Takve nazivamo egoisti, egzibicionisti ili razmetljivci. Slušajući Evanđelje ove nedjelje (Mt 23, 1-12: Govore, a ne čine.) shvaćamo da je, iako se metode mijenjaju, dinamika uvijek ista: pismoznanci i farizeji koje Isus opisuje vrlo su slični današnjim zavodnicima i narcisima. Oni stalno filozofiraju i rade selfije, a od drugih traže da se promijene, svaljuju na njih terete krivnje ili ih stavljaju u jarmove. Takvi ”selfići” žele biti viđeni, zahtijevaju da njihovo ponašanje, njihov šarm, njihova predanost, ne prođu nezapaženo, smatraju da njihovi problemi, njihovo zadovoljstvo i njihove potrebe moraju biti uvijek na prvome mjestu. Za drugoga nikada nemaju vremena. Isus nam daje protuotrov za takvu duhovnu bolest – služenje i poniznost. Služenje nam omogućuje da se ne smatramo gospodarima zadataka koji su nam povjereni, ni drugih ljudi koji su nam dani. Poniznost nam omogućuje da se ne vidimo onakvima kakvi nismo, nego da budemo ono što jesmo.