To je jedna od najtežih istina koje čovjek mora prihvatiti. U svakom vremenu, u svakoj zajednici, pa i u najbližem krugu, postoji onaj koji iznevjeri povjerenje. Evanđelje to ne skriva. Naprotiv, stavlja u središte. Juda nije bio stranac. Bio je jedan od Dvanaestorice, blizu Isusa, dijelio isti kruh, iste putove, iste snove (Iv 13,21-30). I to boli najviše. Ali možda je još teže priznati da Juda nije samo lik iz prošlosti. Drama Evanđelja ne događa samo jednom, nego se stalno ponavlja u ljudskom srcu. Čovjek može biti blizu Bogu, a ipak ga izdati u trenutku kada mu nešto drugo postane važnije. Ponekad to nije ni velika odluka, nego niz sitnih popuštanja. Ipak, Evanđelje ne ostaje na izdaji. Ono uvijek ide dalje. Jer uz Judu stoji i Petar. I on izdaje, ali na drugačiji način. On zataji, slomi se, ali ne ostane u tome (Lk 22,61-62). Tu se otvara druga dimenzija: nije pitanje hoće li čovjek pasti, nego što će učiniti nakon pada. Charles Péguy je jednom zapisao kako je ‘’najveća nada u tome da Bog ne očajava nad čovjekom’’. Izdaja ne mora biti kraj. Ako pogledamo dublje, postaje poziv na budnost. Ne da sumnjičavo gledamo druge, nego da budno čuvamo vlastito srce. Jer kako kaže prorok Jeremija, srce je varljivo više nego išta drugo (Jr 17,9). Sva sreća što postoji nešto snažnije od izdaje. To je vjernost. Ona možda nije glasna, ali traje. I dok izdaja uvijek ostavlja trag boli, vjernost polako gradi ono što izdaja razara. U konačnici, povijest spasenja ne završava Judom nego Kristom koji ostaje vjeran do kraja, pa i onda kada ga svi napuste (2 Tim 2,13).