S jedne strane osjećam duboku osobnu odgovornost jer mi je povjereno ono što je sveto, prostor u kojem se Bog susreće s ljudima, a s druge strane znam da Crkva nije privatno vlasništvo, nego zajednički dom, tijelo koje živi od sudjelovanja svih. Ako sve nosim sam, tada župna crkva polako postaje ”moja briga”, a ljudi ostaju promatrači, ako pak potpuno prepustim odgovornost drugima, lako se razvodni osjećaj svetosti i reda. Isusova riječ ovdje može biti ključ: ”Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Crkva živi iz tog zajedništva, ali netko mora i bdjeti nad njim. Najbolji put je u tome da svoju odgovornost ne shvatim kao teret koji nosim umjesto drugih, nego kao službu koja druge uključuje. Ljude treba uvoditi u osjećaj da je to njihov dom, ali dom koji je svet, koji traži poštovanje, red i brigu. Ponekad će to značiti strpljivo objašnjavati, nekad konkretno zamoliti, nekad i postaviti granice. Jer zajedništvo nije isto što i neodređenost. Ono raste tamo gdje svatko zna da ima mjesto i odgovornost. I možda je najvažnije ovo: kad ljudi osjete da crkvu ne doživljavam kao ”svoj projekt”, nego kao dar koji čuvam zajedno s njima, tada će se i oni lakše uključiti. Ne iz obveze, nego iz pripadnosti. Crkva tada prestaje biti samo građevina za koju se treba brinuti i postaje ono što u biti jest: prostor u kojem se gradi živa zajednica. Uskrs razotkriva tu istinu do kraja. Krist ne uskrsava da bi stvorio zatvoren, privatni prostor svetoga, nego da bi otvorio zajednicu u kojoj svi imaju udjela. Grob više nije zatvoren prostor, nego otvoren. Kamen je odmaknut, ne samo za Njega, nego za sve nas. To je slika Crkve. Kad kažem da je župna crkva moja odgovornost, to je poput onih koji su prvi došli na grob. Marija Magdalena dolazi prva, vidi da je prazan, osjeća odgovornost, trči javiti drugima (Iv 20,1–2). Ona ne zadržava iskustvo za sebe. Uskrs razbija zatvorenost i pretvara osobno iskustvo u zajedničko poslanje. A onda, Petar ulazi u grob, gleda i razlučuje (Iv 20,6–7). Tu vidim i svoju službu. Netko mora prvi ući, vidjeti, bdjeti, preuzeti odgovornost. Ali ni Petar ne ostaje sam. Učenici dolaze zajedno. Uskrs ne ukida odgovornost pojedinca, nego je smješta u zajedništvo. Zato je župna crkva u svjetlu Uskrsa istodobno, i povjerena i darovana – povjerena meni da bdijem nad njom, ali darovana svima da u njoj sudjeluju. Moja odgovornost je da vrata ostanu otvorena i da se zna čija su, a Uskrs kaže kome pripadaju. Ne samo meni, nego Onome koji je pobijedio smrt, i svima koje On okuplja.