Povijest gotovo uvijek pamti Davide, a zaboravlja Urije. Ovo zvuči gotovo skandalozno, ali je tako. Kao da i Bog staje na stranu onih koji su ostali u udžbenicima, a ne na stranu onih koji su nestali bez traga. Kao da i On pamti Davide, a Urije pušta da potonu u tišinu. Ali budimo pošteni, Biblija ipak radi nešto potpuno suprotno. Povijest pamti pobjednike, moćnike, one koji ostave trag u strukturi, a Bog pamti pravednike, i to često one koji nisu ostavili nikakav ”trag”. U tom smislu, činjenica da mi znamo za Uriju Hetita već je mala pobuna protiv logike zaborava. On nije morao biti imenovan. Mogao je ostati ”još jedan poginuli vojnik”. Ali nije. Njegovo ime stoji zapisano, i to upravo uz Davidov grijeh. Kao da Bog kaže: ”Ne, ovo se neće prešutjeti”. Bog ne pamti kao mi. Mi pamtimo uspjeh, On pamti istinu. Mi pamtimo tko je vladao, On pamti tko je bio pravedan dok je netko drugi vladao. Urija nema psalam, nema dinastiju, nema spomenik. Ali ima ono što je u Bibliji najopasnije za moćnike: on je mjerilo. Po njemu se vidi koliko je dubok Davidov pad. Bez Urije, Davidov grijeh bi bio ”privatna stvar”. S Urijom, on postaje zločin. I još nešto važno: Bog ne spašava Uriju od smrti, ali ne spašava ni Davida od istine. To nam se često čini premalo. Htjeli bismo da se stvari ”isprave” odmah. Ali biblijska logika nije logika instant-pravde, nego neumoljive istine koja se kad-tad probije. Urija nije vraćen u život, ali njegova šutnja progoni kralja, razara mu kuću i ostaje zapisana zauvijek. David ne izlazi kao heroj, nego kao čovjek koji je sposoban za gnjusobu. Zato Bog ne radi ono što radi povijest. Povijest zaboravlja žrtvu i uljepšava moć. Bog čini obratno: dopušta da moć padne u vlastitoj sramoti, a žrtvu zadrži u sjećanju. Možda ne na način koji bi nama bio utješan, ali na način koji ne laže. I tu dolazi ona najdublja istina: u Božjem pamćenju, Urija nije fusnota, on je kriterij. Ako nam se čini da je zaboravljen, to je zato što još uvijek gledamo povijest očima pobjednika. Bog gleda očima onih koji su pregaženi, ali nisu izdali sebe. Pretužno jest, ali ne zato što Bog zaboravlja Urije, nego zato što ih mi često prepoznamo tek kad već leže u zemlji.