Barnaba nije gledao ljude očima Zakona, nego očima srca, i u njima je tražio Božje tragove. Mnogi su ga, pretpostavljam, gledali s podozrenjem jer se radovao što pogani primaju Riječ, jer se čuda događaju izvan granica očekivanoga. U Antiohiju, kad je zajednica počela rasti među poganima, Crkva šalje upravo njega. Zašto baš njega? Zato jer je znao prepoznati Božje tragove tamo gdje su drugi sumnjali. Vjerovao je da Božja milost nema granica. Jedan od najljepših trenutaka u njegovu životu bio je kada se zauzeo za Pavla. Nakon što se Pavao obratio, svi su ga se bojali i nisu mu vjerovali, ali Barnaba je s njim krenuo na misijsko putovanje. Nije sebe stavio u prvi plan, jer tome nije ni težio – nije tražio priznanje. Znao je slušati više nego govoriti, hrabriti više nego suditi. Kad se s Pavlom razišao radi Marka, pokazao je da se i u neslaganju može ostati velik – unatoč Pavlu, Marku je dao drugu priliku. Koliko je poziva ostalo neizgovoreno jer su ih ugušili pogledi nepovjerenja, predrasuda, straha, jer im nitko nije dao priliku? Koliko je talenata ostalo zakopano jer im nitko nije vjerovao? Današnja Crkva treba ljude koji znaju prepoznati prilike tamo gdje drugi vide samo zapreke.