Kada nas uče da uvijek moramo biti najbolji, pred nas stavljaju teret stalnog natjecanja, uspoređivanja i dokazivanja. U takvom ozračju čovjek lako izgubi radost puta i smisao truda, jer mu pogled nije usmjeren na rast, nego na to da nadmaši druge. S druge strane, zahtjev da se bude najbolji potiče da se ide naprijed, da se raste u onome u čemu smo sposobni, što jesmo i što nam je dano. Tada mjera naše vrijednosti nije najprije u usporedbi s drugima, nego u odnosu prema vlastitim darovima i mogućnostima. U svakom slučaju, Isus nikada nije rekao da trebamo biti najbolji, nego da trebamo donositi plod (Iv 15,8) – a plod se mjeri ljubavlju, a ne prvom pozicijom. Možda je mudrije učiti djecu (i sebe) da je dovoljno biti bolji nego jučer, bolji u ljubavi, strpljenju i dobroti, nego težiti da uvijek budemo ”najbolji” u očima svijeta. Pred Bogom vrijedi samo jedno: jesmo li ispunili svoje poslanje i dali najbolje od sebe, a ne jesmo li bili prvi na ljestvici usporedbi.