Uči me, Gospodine, jer još uvijek više znam govoriti nego slušati. Uči me Tvojim putovima, jer moji putovi često završe u slijepim ulicama. Uči me gledati ljude kao što ih Ti gledaš. Iza njihovih riječi vidjeti čežnju. Iza njihove ljutnje prepoznati ranu. Iza njihovih padova ne zaboraviti da ih ljubiš. Uči me šutnji u kojoj Tvoja riječ može progovoriti. Oslobodi me potrebe da uvijek imam odgovor, da uvijek budem u pravu, da uvijek budem viđen. Uči me poniznosti, ne da mislim manje o sebi, nego da mislim više na druge. Uči me strpljenju. Ti nikada nisi odustao od svojih učenika, pa nemoj ni od mene. Polako me oblikuj, kao lončar glinu, dok moje srce ne postane nalik Tvome. Uči me nositi križ bez gorčine, služiti bez traženja priznanja, ljubiti bez računice, praštati bez odgađanja. Uči me prepoznati Te u kruhu koji lomiš, u siromahu koji kuca, u djetetu koje se smije, u starcu koji čeka, u grešniku koji traži novi početak. Uči me da ne bježim od istine, ali ni od milosrđa. Da budem blag bez slabosti, čvrst bez tvrdoće, ponizan bez straha. I kad pomislim da sam Te već upoznao, iznenadi me ponovno. Pokaži mi lice koje još nisam vidio, dubinu koju još nisam dotaknuo, ljubav koju još nisam dopustio da me promijeni. Jer ne želim samo vjerovati u Tebe. Želim misliti s Tobom. Želim osjećati s Tobom. Želim hodati s Tobom. Uči me, Gospodine, dok se u meni ne rodi srce Tvoje.