Isus započinje svoje javno djelovanje jednostavnom, ali snažnom rečenicom: ”Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko” (Mk 1,14-20). To je poziv na promjenu srca. Bog je blizu, život može biti drukčiji, sada je trenutak. No, odmah zatim Isus čini nešto što je jednako važno kao i sam poziv na obraćenje: ne ostaje sam. Hoda uz Galilejsko jezero, gleda ljude u njihovu svakodnevnom poslu i poziva ih da pođu s njim. To govori mnogo o Bogu. Isus ne želi sve nositi sam, ne zato što ne bi mogao, nego zato što Božji put uvijek uključuje odnos. Obraćenje nije izolirani čin unutarnje pobožnosti, nego ulazak u zajedništvo. Prvi učenici ne dobivaju razrađen plan, teološki sustav ni jasna jamstva. Dobivaju poziv: ”Hajdete za mnom”. I to je dovoljno. Učenici taj poziv ne analiziraju, oni ga slijede. Zanimljivo je da Isus poziva ljude koji nisu savršeni, koji nisu ”spremni”, nego zaposleni, umorni, uronjeni u mreže svakodnevice. Upravo tu, u običnom životu, događa se obraćenje. Isus ne izvodi ljude iz svijeta, nego ih uči drukčije živjeti u njemu. Učenici ostavljaju mreže, ali ne bježe od života; oni ga preuzimaju na dubljoj razini. To što Isus ne želi biti sam snažna je poruka i nama. Vjera se ne živi u zatvorenosti, u samodostatnoj pobožnosti, nego u dijeljenju puta. Crkva je od samog početka zajednica pozvanih, a ne skup savršenih. Obraćenje nije solo-projekt, nego hod u kojem jedni druge nosimo, čak i onda kada ne razumijemo sve. Bog koji poziva na obraćenje ne stoji iznad nas, nego ide ispred nas, a istodobno uz nas. Ne želi o svemu sam, jer ljubav se ne živi u samoći. I zato nas i danas, usred naših mreža i obala, tiho ali odlučno poziva: pođite sa mnom.