Trudimo se, a često nailazimo na šutnju, prigovore ili nadzorničke poglede. To nas ne ubija odmah, ali nam troši volju, crpi smisao, dovodi do točke u kojoj se počnemo pitati ima li išta više smisla raditi. Umor tada više nije u rukama, nego u srcu. A taj je najopasniji, jer nam ne kaže da stanemo, nego da odustanemo. I Isus je upoznao taj umor, samoću u činjenju dobra, često ostao neshvaćen i ostavljen. Sjetimo se Getsemanija. U njem nema zahvalnosti, nema pljeska, samo znoj, tjeskoba i tišina. Ali upravo tu se rodila vjernost. Ne trebamo uvijek izdržati pod svaku cijenu, ali ne smijemo dopustiti da nam oduzmu vjeru u ono što smo izabrali živjeti. Kad nas okolina ubije u pojam, tada je potrebno stati na trenutak, ne da bi se pobjeglo, nego da bi se odahnulo i prisjetilo zašto smo uopće krenuli. Ako radimo samo zbog drugih, slomit ćemo se, ali ako radimo jer znamo da je to ispravno pred Bogom i pred našom savješću, tada ćemo, unatoč svemu, ostati na nogama. Možda ranjeni, možda umorni, ali ne i slomljeni. Umor tada ne poričemo, ali mu ne dopuštamo da ima posljednju riječ. Priznajemo slabost, ali ne odustajemo; nosimo teret dana, ali ne gubimo smisao, i nastavljamo dalje bez iluzija, ali i bez očaja, svjesni da snaga dolazi iz ustrajnosti koja se hrani nadom. A to je već pobjeda, iako najčešće neprimijećena.